Home / Društvo / Londonski samit: Loš trenutak za Zapadni Balkan

Londonski samit: Loš trenutak za Zapadni Balkan

Samit posvećen evropskim integracijama „Balkanske šestorke“ održava se u veoma nezgodnim okolnostima.

Da su oni koji su planirali da se peti po redu samit Evropske unije i zemalja Zapadnog Balkana održi ove nedjelje u Londonu imali uvid u budućnost, vjerovatno bi izabrali drugo vrijeme i mjesto.

Ali tada, 2014, kada je na inicijativu njemačke kancelarke Angele Merkel pokrenut Berlinski proces sa ciljem da se ubrzaju evropske integracije regiona, budućnost je izgledala mnogo svjetlije.

Bilo je to prije ruske aneksije Krima, prije izbjegličke krize, prije nego što je Mediteran postao grobnica za hiljade izbjeglica.

Merkel je djelovala kao neprikosnoveni lider ne samo Njemačke, nego cijele Evrope – danas s mukom održava napuklu koaliciju na vlasti.

Britanija je još bila čvrsto usidrena u EU – malo ko je vjerovao da je Bregzit vjerovatan – a u SAD, Barak Obama je bio na polovini drugog mandata. Donald Tramp nije bio ni na vidiku.

Populizam je bio pod kontolom, ili je bar tako izgledalo. Teroristički napadi u Parizu i Briselu još se nisu desili.

Evropa je danas mnogo nesigurnije, depresivnije i nestabilnije mjesto nego prije pet godina.

Plitak dah

Već poslije prvog samita u Berlinu, kojim je Berlinski proces otvoren, inicijativa njemačke kancelarke počela je da gubi dah.

Na potonja tri samita – u Beču, Parizu i Trstu – nije postignut gotovo nikakav opipljiv napredak.

Istina, proces proširenja se nastavio – Crna gora i Srbija su otvorile neka poglavlja, Albanija je dobila status kandidata – ali više iz inercije nego iz entuzijazma.

Nakon što je ranije ove godine Evropska komisija objavila ambicioznu Strategiju o proširenju sa izgledima da neke zemlje postanu punopravne članice već 2025, izgledalo je da je proces obnovio zamah.

Ta je nada brzo splasla kada su na posljednjem junskom samitu članice EU, predvođene Francuskom i Holandijom, uslovno odložile početak pregovora o proširenju sa Makedonijom i Albanijom na godinu dana.

Pokazalo se da ni istorijski sporazum Grčke i Makedonije oko imena, ni hrabre reforme pravosuđa u Albaniji, nisu odnijele prevagu nad strahom lidera EU da će svaki nagovještaj proširenja biti poslastica za populiste.

Teško je biti domaćin

Čak i bez „umora od proširenja“, dvodnevni samit šefova država i vlada šest država Zapadnog Balkana – Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Kosova i Srbije, sa 17 lidera zemalja članica EU – nije mogao da počne u nepovoljnijem trenutku.

Britanija se našla u neudobnoj situaciji da propagira ulazak „zapadnobalkanske šestorke“ u Uniju koju je sama odlučila da napusti u ime odbrane suvereniteta i nacionalne časti.

Na to je već na samom početku samita podsjetio srpski šef diplomatije Ivica Dačić, koji je sa sebi svojstvenom neposrednošću upitao: „O čemu mi govorimo, kada u zemlji koja izlazi iz EU pričamo o integraciji Zapadnog Balkana u EU?“.

Britanski diplomati na ovo obično odgovaraju da Britanija hoće da demonstrira da uprkos Bregzitu ima uticaja u Evropi i regionu.

To je dobro sročeno, ali pitanje ostaje da lebdi u vazduhu.

Da stvar bude gora britanski ministar za Bregzit Dejvid Dejvis dao je ostavku noć uoči samita i time ugrozio ionako labilnu vladu Tereze Mej. A zatim je uslijedila ostavka Borisa Džonsona, „zaštitnog lica“ kampanje za izlazak iz Evropske unije.

Terezu Mej, sem toga, nakon zapadnobalkanskog samita očekuju dva neprijatna susreta sa predsjednikom Trampom, jedan u Briselu, na samitu NATO, a drugi odmah potom, u svojstvu domaćice Trampove državne posjete Britaniji.

Čekajući Trampa

Američki predsjednik je prošle nedjelje u pismu koje je uputio Mej doveo u pitanje „specijalne odnose“ SAD i Britanije, a prije toga je objavio carinski rat EU uvođenjem tarifa na aluminijum i čelik.

Sem toga je opisao EU kao organizaciju koja je „osnovana da bi iskorišćavala Ameriku“, te najavio mogućnost unilateralnog priznavanja aneksije Krima i povlačenje značajnog broja američkih trupa sa evropskog tla.

Prvi put otkad je prije 69 godina osnovan, NATO je u situaciji da se pita može li da opstane bez vodeće članice, dok EU procjenjuje kako će prživjeti carinski rat sa SAD.

Dođite kasnije

Pod takvim okolnostima, teško je očekivati da će britanski domaćini, kao ni članice EU koje prisustvuju samitu, imati volje i energije da se ozbiljno posvete temi zbog koje je samit sazvan.

Umjesto toga, može se očekivati razmjena lijepih riječi i osmijeha i ritualno zaklinjanje u evropsku perspektivu regiona.

U stvari, kad se sve uzme u obzir, uspjehom se može smatrati i samo to da je samit održan po planu.

Vidimo se sljedeće godine u Varšavi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Boro Dukić/ASinfo.info, BBC