VLADIKA NIKOLAJ
MISLI O DOBRU I ZLU
DUŠA PRETEŽNIJA OD TELA
Vreme je tica, koja te kiti šarenim perjem, no, koja će doći i da počupa svoje. Ako budeš
suviše vezao dušu svoju za perje, vreme će ti s perjem i dušu očupati. Ah, kako će tada
ružna biti nagota tvoja!
BOG NAJVEĆI TOČAK
Veliki točak sporije se okreće no stiže mali točak koji se brže okreće.
Što veći točak to sporije okretanje i manje larme; što manji točak to brže okretanje i više
larme. Ovo važi kako za stvari tako i za ljude.
Najveći točak u duši čovečijoj jeste Bog. Njegov se obim ne vidi, niti se Njegov hod čuje
od množine i larme malih točkova.
No, kad se svi mali točkovi u duši utišaju, duša se tek onda vidi u neizmernom
božanskom točku, kojim je obuhvaćeno nebo i zemlja. I pri toj iznenadnoj i retkoj viziji
duša oseća neiskazanu radost.
BEZBOŽNIK JE SEBI DžELAT
Kad se čovek okrene licem k Bogu, svi putevi vode Bogu. Kad se čovek okrene licem
od Boga, svi putevi vode u propast.
Ko se odsutno odreče Boga, i rečju i srcem, taj ne može ništa u životu učiniti, što ne bi
vodilo njegovom potpunom razorenju i telesnom i duševnom.
Zato se ne žuri da tražiš dželata bezbožniku. On ga je našao sam u sebi, pouzdanijeg
nego što mu ga sav svet može dati.
JAKI DUHOVI
Nije dovoljna samo jačina volje, niti samo jačina osećanja, niti samo jačina uma. Niti je
sve ovo ukupno dovoljno bez svetlog cilja.
Šta vredi atletu brzina nogu i jačina pluća, ako se svak u strahu sklanja od njega i ako
niko ne želi pomoć njegovu?
Sve silne i burne stihije prirodne, obučene u mrak noćni, ispunjavaju putnika strahom.
No, kad ih jutarnje Sunce osvetli, putnik se prijatelji s njima.
Takvi su i takozvani jaki duhovi. Obučeni u tamu egoizma i sujete oni su strašilo i
ljudima i prirodi oko sebe. No, kada se osvetle božanskom svetlošću, oni postaju
istočnik radosti za sve oko sebe.
Jači je grad od kiše, ali zato ipak grad nema prijatelja na zemlji.
DOBROTA JE DALjNOVIDA
Dobrota je daljnovida i vidi najdalje uzroke. Zloba je kratkovida i vidi najbliže uzroke.
Zloba i tica vide, da je potreban oblak, da bi pala kiša. Dobrota vidi, da je potreban Bog,
da bi pala kiša.
Zloba i magarac vide, da je potrebno đubre, da bi rastao kukuruz. Dobrota vidi, da je
potreban Bog, da bi rastao kukuruz.
CELINA OČIGLEDNIJA OD DELA
Uvek je očiglednija celina nego deo celine. Ovo svakako zbog smislenosti i
celishodnosti celine.
Očigledniji je hrast nego žir na hrastu. Očiglednija su kola nego osovina kola. Očigledniji
je čovek nego ruka čoveka. Celina prirode očiglednija je nego ma koja stvar u prirodi.
Bog je očigledniji od prirode i od svega u prirodi. No kad se čovek zagleda u žir na
hrastu, žir mu postaje očigledniji od hrasta. Kad se zagleda u točak, točak mu postaje
očigledniji od kola. Kad se zagleda u ruku, ruka mu postaje očiglednija od čoveka. Kad
se zagleda ma u koju stvar u prirodi, ta stvar mu postaje očiglednija od prirode. Kad se
zagleda u prirodu, priroda mu postaje očiglednija od Boga.
No ova očiglednost dela jeste trenutna, dok je očiglednost celine trajna.
Otuda Bog je najveća i najtrajnija očiglednost.
ĆUTANjE
O tri predmeta ne žuri da govoriš: o Bogu – dok ne utvrdiš veru u Njega, o tuđem grehu –
dok se ne setiš svoga, i o sutrašnjem danu – dok ne svane.
VELIKI ČOVEK
Ne možeš biti veliki čovek dokle god sebe smatraš umrlim.
Ne možeš biti veliki čovek ni na jednom mestu na svetu i ni u jednom položaju u
društvu; –
prvo, dokle god imaš strah ma od čega manjeg od Boga;
drugo, dokle god imaš ljubav prema čemu manjem od Boga, i
treće, dokle se god ne privikneš smatrati svoju smrt nečim bivšim, a ne nečim budućim.
SLABIĆ
Zločin je slabost, a ne snaga. Zločinac je slabić, a ne junak.
Zato smatraj svoga zlotvora uvek kao slabijeg od sebe, pa kao što se ne svetiš slabom
detetu, ne sveti se ni zlotvoru. Jer on nije zlotvor po snazi, nego po slabosti.
Tim načinom gomilaćeš snagu u sebe i bićeš kao more, koje se ne izliva da potopi
svakoga derana, što se u nj baca kamenom.
BRILjANTNA ŠIMERA
Oko nije sito gledanja, niti je uho sito slušanja. Svet je ovaj u celini kao jedna briljantna
šimera, no on je sama žalost u pojedinostima; ispolinska hrabrost u celini, a mišiji strah
u pojedinostima; nepobedni zamah života u celini, a očajno umiranje u pojedinostima.
I sva ova briljantna šimera ne može zasititi nijedno oko, niti i jedno uho, još manje može
zagasiti žeđ telesnih želja, a najmanje može ona zasititi žeđ duhovnu. Jer kao što jedna
kap vode padne na vreo jezik ožednelog putnika i napoji ga, tako i cela ova vasiona –
jedna vrela kap – pada na žedni duh i ne samo ne napaja ga, no upravo ta jedna vrela
kap – vasiona – i stvara žeđ i razgoreva žeđ do bezumlja.
Zaista, svet je i postao da stvori žeđ kod čoveka, no ne i da je ugasi.
DUŠA VIDI
Naše oči, same po sebi, vide onoliko koliko i naše naočari. Naše uši, same po sebi, čuju
onoliko koliko i metalna slušalica na njima. Naš jezik, sam po sebi, govori onoliko koliko
i klatno u zvonu.
No, zato što naša duša vidi, oči naše vide. I zato što duša čuje, uši čuju. I zato što duša
nosi smisao, jezik govori smisleno.
Da su oči naše kao jezero, bez duše one bi videle kao i jezero što vidi. Da su uši naše
kao pećine, bez duše bi one čule koliko i pećine čuju. Da je jezik naš zvučan kao klatno
u zvona, bez duše on bi govorio koliko i klatno govori.
INTERVJU
Jedini iskren intervju naučnika s prirodom jeste:
– Prirodo, kaži mi ko si ti, da bih znao ko sam ja? Jedini iskren intervju istorika sa
istorijom jeste:
– Istorijo, kaži mi ko si ti, da bih znao ko sam ja? Jedini iskren intervju svetitelja s Bogom
jeste:
– Bože, kaži mi ko si ti, da bih znao ko sam ja? Nepogrešan odgovor u sva tri slučaja
jeste:
– Čoveče, nađi mene u sebi!
DOBITAK I GUBITAK
Kad se dobitak gleda izbliza, vidi se kao dobitak. Kad se dobitak gleda izdaleka, vidi se
kao gubitak.
Kad se gubitak gleda izbliza, vidi se kao gubitak. Kad se gubitak gleda izdaleka, vidi se
kao dobitak.
Dobijanje Boga jedini je dobitak, koji je dobitak i izbliza i izdaleka.
IŠČEZNUĆE
Najveći ćeš biti onda, kada sebe mišlju pretvoriš u ništa;
kada se duhom uzdigneš do Duha beskrajnoga i bezdanoga i posmatraš sebe iz visine,
iz daljine, kao jedan objekat, isto onako objektivno kao što sada, iz tela posmatraš sve
ostale objekte oko sebe;
kada iz te visine, daljine, pogledaš na sebe kao na umrla, kao u prah razvejana iščezla i
osetiš sva ostala tela – sva i svačija – kao i svoja;
kada se uživiš u Besmrtnost i Život, te sagledaš ništavni i uzaludni posao smrti i
sagledaš samu smrt u prošlosti, velim u prošlosti, no bez sadašnjosti i budućnosti.
Tada će ti smrt, što neprestano preti da ti odnese telo, biti ne više strašna od vetra, što
preti da ti odnese šešir.
Jer ćeš tada znati, da duša tvoja može biti bez tela kao i glava bez šešira.
OPET TO MALO DRUKČIJE
Svaka vrlina prouzrokuje samozaborav. Svaka vrlina u punoj meri svojoj prouzrokuje
samoiščeznuće. Vrhovna vrlina, ljubav, označava najpotpuniji samozaborav i
najpotpunije samoiščeznuće.
Samozaborav prelazi u samoiščeznuće, samoiščeznuće prelazi u večni život.
Kroz ono što je dugo mi poznajemo ono što je kratko, a kroz ono što je kratko mi
poznajemo ono što je dugo. Kroz duge godine truda, dosade i samoljublja, mi
poznajemo ovu kratku vremenost, a kroz kratke trenutke vrline mi poznajemo
neizmernu večnost.
PEHAR SLASTI
Kad bi ti ponudili zlatan pehar sa najboljim vinom u svetu i rekli: Pij, no znaj, da je na
dnu skorpija – da li bi pio?
U svakom peharu slasti zemaljske nalazi se na dnu skorpija. I uz to, nažalost, pehari su
ovi tako plitki, da je skorpija uvek blizu usana.
SMRT
Između ćutanja neba i zemlje ogorčeno se prepiru mudraci: “Šta je materija” i “šta je
duh”?
A smrt na groblju sedi i odlučno odgovara: “Materija je testo, duh je kvasac, vi ste
hlebovi, a ja gost”.
NAD MRTVIM SINOM
Majka sprema sinu postelju od kašmirske vune i baldahin od mongolske svile.
Jedna noć i dve, a treće sin leži u postelji od ilovače sa lane zakopanim mrcom, leži bez
slasti, gorčine i sna.
Dolaze pobedioci zemlje; dolaze pobedioci mora; dolaze pobedioci vazduha i donose
majci, radi utehe i svoje suze.
– Gde su vaše slavljene pobede, kad mi donosite ono što jake imaju i suviše?
SMRT SUŽNjA
– Kultura i progres! – hvali se sužanj života sužnju života.
– Hoćeš da kažeš: čišćenje i osvetljenje tamnice? No, ko će nam probiti zid tamnice.
– Sužanj pita sužnja.
I dve reči, sa dva srca rone u podrum tamnice.
GDE JE GOSPODAR GOZBE?
Na grudima lešine konjske orao stoji i jede. Na grudima orla vreme stoji i jede. Na
grudima vremena večnost stoji i jede.
Hiljade posmatrača – sa svojim orlom na grudima – gledaju i vide deo slike; jedva deset
od hiljade vide drugi deo; a jedva jedan od deset vidi treći deo. Među hiljade ah i jaoh je
čuti najređi usklik vidovitog: Eno, nad večnošću, gospodara gozbe!
SMRT IZNENADA
U banci bankar radosno broji, koliko hiljada dana još može jesti. A gladan grobar sa
groblja posmatra grad i misli: iz čijih li će zuba sutra ispasti hleb?
NE PONETI SE MUDROŠĆU
Ne ponesi se mudrošću.
Ni tuđom, jer nije tvoja.
Ni svojom, jer čim si se poneo, znači da je nemaš mnogo.
Nijedna lampa ne gori dok se ne doliva.
Sve se lampe mogu napuniti, a lampa mudrosti nikada.
LOPOV I MOLjAC
Ako si bogat samo onim, što lopovi mogu ukrasti i moljci pojesti, sa čim ćeš ostati ako
lopovi zbilja ukradu, i moljci pojedu?
PUSTINjA ZNANjA
“Znanje je svetlost”, govore oholi znalci, bez radosti i milosti. No, gle, Sahara ima
najviše svetlosti, no zato je ona uvek usijan kadaver.
ISTINA SE OTKRIVA LjUBAVI
Tražiti istinu, znači tražiti predmet ljubavi.
Tražiti pak, istinu kao oružje, ili tražiti je radi upotrebe, znači tražiti istinu radi preljube.
Ko tako traži istinu, tome istina baca kost, koju traži, ali sama se skriva od njega iza
zidova od tri sveta. Iza zidova, dušo, od tri sveta!
ISTINA JE NAJBLIŽI SRODNIK
Ako tražiš istinu s ljubavlju, i radi ljubavi, ona će ti se pokazati u onolikom sjaju lica
svog, koliko tražiš poneti, a da ne izgoriš.
I doneće ti u miraz sve što ti je na potrebu. No, ti ćeš mahnuti rukom preko svega, jer
ćeš osetiti da ti je sve nepotrebno izvan sjaja i slatkog lica istine.
Pa kad u tumultu sveta izgubiš za čas iz vida lice istine, osetićeš se tužan čak i među
najbližim srodnicima i najboljim prijateljima. Kao dete u punoj sobi braće i sestara, no u
odsustvu majke! Bliži je srodnik detetu odsutna majka, od sve prisutne braće i sestara.
Tako ćeš i ti osetiti da ti je najbliži srodnik istina i za tri sveta, nego braća i prijatelji sa
kojima večeraš za istom trpezom.
ŠTO GOD TKAŠ, VEZUJ KONCE ZA NEBO
Sva dela tvoja, koja učiniš, ne u ime neba i bez dozvole neba, doneće gorak plod, jer ih
nebo neće obliti svojom blagodatnom kišom ni obasjati svojom životvornom svetlošću.
Što god nameravaš, oslušni savet neba.
Što god tkaš, vezuj konce za nebo.
U DRUŠTVU I U SAMOĆI
Ukoliko se god mudriji pokazujemo pred ljudima, utoliko se luđi osećamo pred samim
sobom.
Ukoliko god više ističemo pred ljudima svoje vrline, utoliko se jače ističu pred nama
samima odgovarajuće slabosti i poroci.
Jedan vojnik ispovedio je svom prijatelju, da kad god je u društvu isticao i opisivao svoje
junaštvo u ratu, u njegovu svest neodoljivo su se tiskale slike sviju njegovih poraza i
kukavičluka u životu.
POHVALA I POKUDA
U ovome svetu mi smo kao roba izneta na pazar. Jedni trgovci dižu nam cenu do
nebesa, drugi je obaraju do ništa.
Pohvala ili pokuda, koja nam od ljudi dolazi, uvek deli našu dušu na dvoje; jednom
polovinom duše mi se radujemo pohvali, a drugom žalostimo i jednom polovinom duše
mi se žalostimo zbog pokude, a drugom radujemo. Jer osećamo u tajanstvenim
dubinama sopstvenog saznanja, da ni sama pohvala ni sama pokuda nije kazala sve o
nama.
Budi oprezan prema krajnjim pohvalama i krajnjim pokudama, i smatraj da si od prvih
manji, a od drugih veći. Da ne bi poleteo bez krila i da se ne bi poništio bez nadežde.
ISTINA JE BIĆE
Istina nije misao, nije reč, nije odnos predmeta, nije zakon. Istina je Biće.
Istina je sila životodapna, što život daje svemu; istina je biće, koje prožima sva bića.
Istina je kao vazduh – no nije vazduh – u kome plivaju sva bića; kao svetlost – no, nije
svetlost – kojom sijaju sva bića na nebu i na zemlji.
Istina je Biće. Malo koji jezik u svetu ima tako dobru i izrazitu reč za ono što jeste kao
srpski (slovenski) jezik. Istina je ono, što je uvek isto. Ništa nije uvek isto i nepromenljivo
i ravno samo sebi osim istine.
STRAH OD SEBE
Ko se nikad nije uplašio sebe samog, taj ne zna za strah. Jer sva čudovišta spoljašnja,
kojih se čovek straši, nalaze se unutra u njemu i to u nerazblaženoj esenciji.
Postoji nekakva bezdan u nama, nad koju kada se čovek jednom nadnese ostaje do
smrti zadivljen i ustrašen. Svi svetovi mogu stati u tu bezdan i ne ispuniti je. I sa svima
našim imenovanjima ta bezdan – duša, um, volja, osećaji, efekti, strasti, unutrašnji
čovek, slovesnost – bezdna ostaje neiskazana, neopredeljena i bezimena.
Čovek se prostire donde dokle se njegova glad prostire. Prostiranje jednog divljaka ide
dokle i pogled njegovih očiju. Prostiranje jednog višeg duhovnog čoveka ide daleko iz
granica vaskolikog sveta. Neka se sva vasiona pretvori u jednu trpezu i svi njeni darovi
iznesu na tu trpezu, jedan viši duhovni čovek ustaće iza trpeze. Jer ona je kao i
“bogodeljna” za ubožjake duhovne, cela ova kitnjasta, svadbena vasiona. Ona i ne
postoji za to, da zasiti glad, nego da stvori glad. Kako može ona zasititi glad jednog
višeg čoveka? Kako može ona zasititi onoga, kome je ona i stvorila glad?
POGLED
Oči su tačka susreta duša, kazao je jedan mudrac. Pogledom se duša upija u dušu.
Pogled je kao lampa, s kojom mi ulazimo u tuđu dušu, da je ispitamo i poznamo.
Kad pogledamo slepcu u lice, mi uzalud trimo tačku susreta, i osećamo pri tom neku
misteriju, koja nas mori kao kad čujemo žubor reke ponornice pod nogama, ili kao kad
vidimo kuću bez prozora.
Pogled je vrlo jak konop, kojim priroda vezuje čoveka za sebe. Čulnom čoveku sva se
priroda predstavlja jedino u formama. On se zaustavlja kod svakog predmeta i njegovo
čuđenje pada na svaku formu. Duhovan čovek pak, rastapa ognjem svoga uma sve
forme u nekakav prvobitni element i čudi se nad tim jedinim elementom. No i ovo je
samo početak duhovnosti.
OD VIDIKA ZAVISI MIR
Što uži vidik, to veći nemir. Što širi vidik, to manji nemir. Najširi vidik, božanski mir. Što
uži vidik, to veća cena sebi. Što širi vidik, to manja cena sebi. Najširi vidik, najmanja
cena sebi.
Kad bi ohola žaba iz bunara stala pokraj okeana, izgubila bi svoju oholost.
SASTAV OVOGA ŽIVOTA
Ovaj život ne bi se mogao zamisliti bez troga: Sreće, nesreće i smrti. Nešto sreće, nešto
nesreće i smrt omogućavaju ovaj život.
Moralna hemija ovoga sveta još je čudnija od fizičke hemije.
Sreća je dar Božiji, nesreća dopuštenje Božije, a smrt pobeda Božija.
Stalna sreća, bez primesa nesreće, postala bi bezbojna i dosadna. Stalna nesreća, bez
smrti, učinila bi ovaj život paklom bez izlaza. U sreći ljudi neće-hoće da se sete Boga; u
nesreći hoće-neće da se sete Boga, a u smrti moraju da se sete Boga.
BEDNOĆA I PRAZNINA
Što veće bogatstvo izvan Boga, to veća bednoća. Što veće znanje izvan Boga, to veća
praznina.
Bog jedini čini bogatim i mudrim. Svet bez Boga stvara prosjake i glupake.
TKANjE I OSIPANjE
Ako danju tkaš, a noću osipaš, nikada nećeš satkati. Ako danju zidaš, a noću rušiš,
nikada nećeš sazidati. Ako se, dakle, moliš Bogu, a činiš ono što je zlo pred Bogom,
nikada nećeš moći svoju dušu ni satkati ni sazidati.
EXO SVOJE DUŠE
Cela priroda liči na jedan klavir, na kome su stvorenja u stvari dirke. Koje se god dirke
čovek dotakne, čuje eho svoje duše.
LEPOTA PRIRODE
Sva lepota prirode dolazi od tajanstvenosti Tajanstvenoga. Bez ove tajanstvenosti
Tajanstvenoga priroda ne bi mogla ni za trenutak zadržati onu tihu i čednu lepotu, koja
kroz nju prosijava.
Sva stvorena priroda je oblak, koji zadržava silnu svetlost i umerava plamen Božanstva.
Tankost ili debelost tog oblaka zavisi od našeg duhovnog vida. Za prefinjene duhove taj
oblak je tanak i prozračan, za grube debeo i taman.
ČULA, RAZUM I UM
Razum ima na službi pet čula, um ima jedno čulo. Čulo uma jeste razum.
Razumni su oni ljudi, kod kojih razum gospodari čulima.
Umni su ljudi viši od razumnih, kao što su razumni ljudi viši od čulnih.
Umni su oni ljudi, kod kojih um potpuno gospodari razumom, to jest kod kojih um samo
prima iskustvo, koje mu donosi razum, kao sirov materijal, koji on pretvara u nešto
sasvim drugo, što i ne liči na razumom doneto mu iskustvo. Kao što stomak prima
spolja hranu i pretvara je u krv, to jest u nešto što i ne liči na primljenu hranu!
Ljudi pak, kod kojih razum preovladava umom i iskustvo razuma ostane jedini –
nesvareni – sadržaj uma, postaju bezumni. Kao što se govori o pokvarenom stomaku i
nesvarenoj hrani, tako se može govoriti o pokvarenom umu i nesvarenom –
neživotvorenom – iskustvu. I kao što jedan organizam mora da propadne pri ogromnoj
količini hrane, no bez moći svarivanja, tako i um mora da se pomrači pri ogromnoj
količini iskustva i znanja, kad izgubi moć kontrole obim i moć preobraćanja ovoga u
nešto sasvim neslično.
ČIME SE HVALIŠ?
Čime se hvališ?
Zlatom? To isto zlato držala je planina u sebi i nije se hvalila.
Odelom? Tu istu svilu nosila je gusenica u sebi i nije se hvalila.
Zdravljem? Još bolje zdravlje ima vuk u gori, no ne hvali se.
Apetitom? Mravojed s apetitom jede mrave do smrti, a potom mravi njega jedu.
Srećom? Gle, lisica je nepoverljivija prema sreći. I kad stoti put uspe da uhvati kokoš,
ona u strahu osluškuje s koje će strane pući puška.
Konjima? Kako možeš visoko misliti o svojim konjima, kad oni ne misle visoko ni o sebi,
niti – o tebi?
NE VERUJ SREĆI
U bogatstvu misli, kako ćeš s dostojanstvom snositi siromaštinu. U sreći misli, kako ćeš
s dostojanstvom snositi nesreću. Kada te ljudi hvale misli, kako ćeš s dostojanstvom
snositi njihove poruge.
A celoga života misli, kako ćeš s dostojanstvom umreti.
SKRIVATI SEBE – SLABITI SEBE
Poneki čovek skriva svoje slabosti od onih, koji ga vole da ga se ne bi zgnušali. I skriva
sebe od onih, koji ga hvale, da ga ne bi naružili.
Dvojako se greši. Prvo, jer ne zna da, kad bi otkrio svoje slabosti, oni koji ga vole i hvale
ne bi ga manje voleli i hvalili. Otkriju li pak ovi sami njegove slabosti, onda će
neminovno doći gnušanje i poruga, kojih se on toliko boji.
Drugo, jer zaboravlja da jedno Oko sve vidi, sve zna i sve prokazuje.
Bolje, dakle, otkriti svoje slabosti ranije nego ostaviti ih da narastu i same se otkriju
docnije. Jer je lakše podneti stid u mladosti, nego u starosti.
PROŠETAJ MISLI PO NEBU
Misli tvoje, koje se po nebu ne prošetaju, ostaju kržljave i bolesne. Reči tvoje, koje ne
udare o nebo, ostaće bez eha i biće kao kotrljanje kamena, koje zada strah okolini i ne
donese nikakvu blagodat dolini.
VERA I VERA
Što god više neverovanja u neverujućih to jača vera u verujućih.
Izgnavši dobru veru iz sebe neverujući ostaju sa zlom verom. Izgnana pak dobra vera iz
njih nevidljivim putevima prethodi u verujuće.
Izgnavši zlu veru iz sebe verujući ostaju samo sa dobrom verom. Izgnana pak zla vera
iz njih nevidljivim putevima prethodi u verujuće.
Što god zla vera dobija u množini to dobra vera dobija u jačini. I obratno.
I tako od uvek do uvek ista je mera vere u svetu.
Ne boj se, dakle, za veru u Boga. Nikad se ne boj onoga čega se Bog ne boji.
ČUDO
Dobro delo je čudo, koje dva srca čini srećnim. Zlo delo je odsustvo čuda, koje dva srca
suši.
Gle, niko ne govori o čudu, kada se trava suši, a svi govore o čudu, kada trava raste.
BOG I PRIRODA
Bog stvara, priroda gradi.
Bog stvara i majstore i materijal, i majstori su jedan drugom materijal. No, ni majstori ni
materijal ne mogu ništa sagraditi bez neprestane, sveprisutne pomoći Tvorca.
Pitati: Gde je Bog više prisutan u prirodi, spolja ili iznutra, znači koliko i pitati: Gde je
voda više mokra, spolja ili iznutra? Ili, gde je so više slana, spolja ili iznutra? Ili, gde je
med više sladak, spolja ili iznutra?
DIMENZIJE ČOVEKA
Nije ono čovek, što se može smestiti u jedan grob, no ono što se ne može smestiti ni u
vasionu.
Misli naše u istini znaju se na onolikoj daljini na koliko se pružaju.
Osećanja naša rasprostiru se i objavljuju u onolikim bićima i svetovima, na koliko su
upućena.
Naša dobra volja, ako doseže do angelskih krugova, stvara oko nas krug od vasione,
tako da sve što je u tom krugu oseća je.
Ako ne svesno, a ono podsvesno duša svih bića oseća naše misli, naša osećanja i našu
dobru volju, u većoj ili manjoj meri, što zavisi i od tih bića i od nas samih.
Vaistinu, nije ono čovek, što se može smestiti u jedan grob, no ono što se ne može
smestiti ni u vasionu.
OPET TO MALO DRUKČIJE
Ne možeš poznati deo, dok ne poznaš celinu.
Ko ne zna kola, ne može znati ni točak. Ko poznaje kola, poznaće i točak.
Ko ne zna kola, pa nađe točak u polju, trudiće se da pozna točak. On će meriti točak,
brojati mu sastojke, probati mu osobine, u ležanju i u pokretu i čuditi se nad njim. On
može ispitati točak bolje i detaljnije nego i sam vozar kola, ali on ne može poznati točak,
ako nikad nije video kola. A vozar će, sa manje ispitivanja točka, poznati točak na prvi
pogled. Jer vozar poznaje kola.
Ne možeš poznati bubreg, dok ne poznaš celu ovcu.
Ne možeš poznati ni ogradu oko svoje kuće, dok ne poznaš svet.
Kako li ćeš tek poznati čoveka, dok ne poznaš jednu celinu više od sveta, jednu celinu,
preko koje ni misli čovekove ne mogu ići dalje? Jer dokle se god prostiru misli
čovekove, dotle se prostire čovek.
Ne preskaču li i tvoje misli, Anatole, svaki dan i svaki čas sve granice i ograde vasione?
RAJ I PAKAO
Da li može učiniti dobro ono što ne postoji?
Gle, koliko je dobra učinio čovečanstvu Pakao! Koliko je zlikovaca obratio u pokajnike!
Koliko grešnika u svetitelje! Koliko zloumišljaja zadržao od ostvarenja!
Da li može učiniti neko dobro ono što ne postoji?
Gle, koliko je dobra učinio čovečanstvu Raj! Koliko je plemenitih dela inspirisao! Koliko
žalosti pretvorio u radost! Koliko suza izbrisao! Koliko plemenitih uzdaha izvukao! Koliko
božanskih sećanja osvetlio i božanskih težnji zažegao!
Filimone, da li ono što ne postoji može učiniti neko dobro?
IZMIRENjE SA SUDBOM
Šta znači “izmiriti se sa sudbom”?
Prvo značenje: kao vo, bespomoćno i bezprotestno ići na klanicu smrti.
Drugo značenje: kao izmučen sin žuriti radosno preko smrti, kao poslednje prepreke u
naručje ocu.
SUJETA
Kao što trešnja ne donosi ploda pre nego otrese cvet, tako ni čovek ne može doneti
ploda duhovnog dok ne otrese sa sebe telesnu sujetu i spoljašnje kinđurenje.
OD BOGA SE NE POBEŽE
Ako begaš od Boga, on te neće juriti, ali će te čekati.
Kojim god putem hodiš, srešćeš Boga. No, ako ne budeš poznao Boga pri susretu, tvoje
putovanje pratiće čamotinja, kao putovanje ka groblju.
Na koja god vrata kucaš, Bog će ti otvoriti. Ako ti Bog ne otvori, nijedna ti se vrata neće
otvoriti.
Poznanje živoga Boga ima kao prvu grandioznu posledicu, nadmoć života nad smrću.
Nepriznanje Boga ima kao prvu strašnu posledicu nadmoć smrti nad životom. U prvom
slučaju može se reći: sve ovo svetlucanje života kroz tamu smrti završiće se jednim
veličanstvenim požarom života, u kome će smrt sagoreti. U drugom slučaju može se
reći: sva ova nasilja smrti nad nejakim iskrama života završiće se nepokretnom tamom i
tišinom, u kojoj će se smrt večno odmarati.
Ako izbrišeš Boga iz vasione, izbrisao si razliku između života i smrti, i predao si se
smrti, definitivno uništenje sve i sva od obale do obale vremena i prostranstva.
Zalud begaš od Boga, ne možeš se sakriti. On te istina neće goniti, ali će te čekati. No,
on te neće čekati samo na mestu gde si ga ti ostavio, on će te čekati na svim linijama i
uglovima sveta.
Lakše ćeš protrčati ispod meseca nego mimo Boga. Zaista, lakše ćeš pobeći od
vazduha, nego od Boga.
PILATOVA PRAVDA
O kakvoj pravdi to govoriš? Ne zadužuje li Bog nas svaki dan više nego što mi možemo
platiti? Pa ipak se Bog ne žali na nevraćanje.
O kakvim zakonima ti govoriš? Ko nije u stanju ispuniti i onaj minimum dužnosti, što od
njega zakoni traže, ne može se nazvati ni građaninom, još manje herojem, a najmanje
svetiteljem.
Jerusalimska klika, na čelu sa Pilatom, neće odgovarati za neispunjenje državnih
zakona, ali će odgovarati za raspeće Boga.
Kad čovek ispuni sve zakone, onda može reći: Dostigao sam životinju. Jer životinja
precizno živi po određenom joj zakonu. Ko nije dostigao životinju, kako će dostići Boga?
PET IMPULSA
Ima pet glavnih impulsa, kojim se rukovode ljudi u svojim delima:
– lična dobit
– rodbinska ili krvna veza
– zakoni zajednice
– savest, i
– osećanje prisustva živoga Boga.
Prva tri impulsa postoje i kod životinja, pretposlednji kod mnogih ljudi, a poslednji kod
nekih ljudi.
Da se izrazimo vojničkim jezikom:
Peti impuls je kao prva borbena linija, koju kad čovek izgubi odstupa i pada u drugu
borbenu liniju (odnosno na četvrti impuls), koju kad čovek izgubi, odstupa i pada u treću
borbenu liniju (odnosno na treći impuls), koju kad čovek izgubi odstupa i pada u četvrtu
borbenu liniju (odnosno na drugi impuls), koju kad čovek izgubi odstupa i pada u petu
borbenu liniju (odnosno u prvi impuls).
Tako ide dekadenca čoveka, dekadenca i propast. Velimo i propast, jer čovek može
izgubiti i poslednju borbenu liniju (odnosno i prvi impuls) i onda mu ništa ne preostaje do
tupog indiferentizma prema svemu, očajanja i – samoubistva.
VREDNOSTI
Kad neko odbaci Boga kao glavnu vrednost, onda mu priroda postaje glavna vrednost.
Kad neko odbaci prirodu kao glavnu vrednost, onda mu kultura postaje glavna vrednost.
Kad neko odbaci kulturu kao glavnu vrednost, onda mu pojedine grupe ljudi ili predmeta
ili pojedini ljudi i pojedine stvari postaju glavna vrednost.
No, odbaciti Boga kao glavnu vrednost i istaći potom dela Božija ili dela ljudska kao
glavne vrednosti, znači isto toliko koliko i usitniti jedan zlatnik u srebro i zavoleti srebro
više nego iščezli zlatnik; i usitniti srebro u bakar i zavoleti bakar više nego iščezlo
srebro.
DETE I FILOZOF
Dete živi u sezoni koja jeste, filozof živi u sezoni koja će nastupiti.
Zarumenila se behar-ševtelija i lepotom svojom privukla pogled i deteta i filozofa. Dete
gleda i raduje se onome, što mu oko vidi. Filozof gleda mislima u drugu sezonu i na
mestu behar-ševtelije s tugom posmatra suhi skeleton njen, po kome ne zuje pčele no
jesenja kuknjava vetra.
Šta može razagnati oblak s čela filozofa? Šta – ako ne produžena mu misao do iza svih
naših znanih sezona daleko, daleko, u sezonu večnog proleća?
NIJE SVE LAŽ
“Ovaj svet je laž”! – Nije istina.
Ako je u ovom svetu lisica laž, lav nije laž. ako je zmija laž, vo – zar je?
Ako je u ovom svetu majmun gad, konj nije gad. Ako je skorpija gad, slavuj zar je?
Ako smatraš čovečanstvo menažerijom, ipak ćeš imati izbora.
Ako ne želiš laž, imaćeš društva; ako prezireš gad, nikad nećeš biti sam.
RAZUM I SRCE
Kad sam razum pravi račun, srce se pretvara u plačljiv sunđer i briše. Kad samo srce
pravi račun, razum se pretvara u plačljiv sunđer i briše. A crna tabla duše žudno čeka
sve novo i novo pisanje u strahu, da ne pođe u drugi svet – bez računa.
RAZNI LjUDI
Pitam čulnog čoveka: Ko si ti? A on odgovara: Ja sam ja. – I misli na svoje telo.
Pitam misaonog čoveka: Ko si ti? A on odgovara: Dva stranca vidim u sebi, i ja se
probijam između njih, gostujući čas u jednom čas u drugom. – I misli na instinktivnu i
svesnu dušu svoju.
Pitam duhovnog čoveka: Ko si ti? A on odgovara: Ima neko u dnu duše moje, pružam
ruke da ga dohvatim, no vidim, da bi mi zato trebale ruke duže od vasione. Pitaj njega
ko sam ja?.
PREPIRKA DVEJU ŠKOLA
Sva prepirka dveju škola sastoji se u tome: Koje su oči slepe – spoljašnje ili unutrašnje?
A večiti Vid odgovara: I jedne i druge su slepe van Mene. A i jedne i druge vide, kad Ja
gledam kroz njih i kad one gledaju kroz Mene.
PREPIRKA TRIJU ŠKOLA
Deist, teist ili panteist?
Za verujućeg ove reči ne znače drugo do mesto sastanka sa Bogom. I za to baš one
malo znače za njega, pošto je on uveren, da gde god on odredi Bogu rendez – vous,
Bog je tu.
KLETVA I BLAGOSLOV
Staraj se činiti ljudima ono, za što će te u početku i proklinjati no na kraju krajeva
blagosiljati, a nikad ono, za što će te u početku blagosiljati, no na kraju krajeva
proklinjati.
Car Neron je u početku blagosiljao svoju majku, koja ga je hrabrila na putu poroka, no,
na kraju krajeva, kad ga je porok doveo do bespovratnog ambisa, on ju je proklinjao.
Dete u sankama na ledu biće ti blagodarno, ako ga poguraš s leđa, no kad se okliza u
propast smatraće tebe za prouzrokovača svoje nesreće i proklinjaće te.
Grešnici će te obasipati pohvalama, ako budeš pravdao njihove grehe, no ne idi im ni
blizu samrtničke postelje, kada budu bili na izdisaju.
LjUDI IMAJU ZDRAVO SUĐENjE
Ljudi ne veruju u veru, koju propovedaju maloverni.
Ljudi s nepoverenjem smotre na znanje, koje uče ohole neznalice.
Ljudi se buntaju protiv bogatstva, kad je u rukama tvrdice.
Ljudi preziru vlast, kad je nosi čovek bez dostojanstva.
Bolesnici nerado pozivaju u pomoć jehtičave lekare.
Imaju ipak ljudi zdrav smisao i pošteno suđenje. Umoran putnik ljuti se na krčmara, koji
mu ne može ponuditi ni večeru ni postelju i pita ga: Zašto si se nazvao krčmarom?
ŽIVOT I POEZIJA
Stavi svoj život u stihove.
I opet ti kažem: stavi svoj život u stihove, ako hoćeš da osetiš život univerzalni, i da
budeš s ovim u vezi i harmoniji.
Možeš biti analitičar pesme, no ne zaboravi pevati pesmu. Pesnički kritičari žive u miru,
a pesnici samo žive.
Analiza umrtvljuje, pesma oživljava. Samo poezija može vaskrsnuti prozu. Poezija je
nikla iz drveta života, a proza iz drveta poznanja.
Svi govorimo: Laž je malotrajna, a istina je večna. Zašto poezija duže živi od proze, ako
ne zato što je ona bliža istini, bliža životu? I tako, ako staviš svoj život u stihove, bićeš
bliži istini, bliži životu.
OSMEH
Nad ljudskim smehom od sreće i kuknjavom od nesreće nosi se jedan tajanstveni
osmeh, što greje, a ne pali. Taj osmeh je savršeno nesličan osmehu cinika i prezirača,
što ledi.
Osmeh majke nad razdraganim ili bolnim detetom i osmeh svetitelja nad moćnim i
slabim, liči na taj tajanstveni, uzvišeni osmeh.
Šta znači taj osmeh ako ne saučešće u radosti radosnih i tuzi tužnih?
Šta kaže taj osmeh ako ne, da će se preterana radost na zemlji uskoro umeriti žalošću i
da će se preterana žalost na zemlji uskoro umeriti radošću?
Mučno da dve životinje na zemlji jasnije izražavaju sumašedstvije čoveka kao majmun i
hijena. – Staraj se, da se što više uzdržavaš od ludačke grimase majmuna i ludačke
hipohondrije hijene.
Seti se uvek tajanstvenog i milokrvnog osmeha sličnog osmehu majke i svetitelja –
osmeha što izražava normalnost, zdravlje, mudrost, milost i večnost. I večnost – jer
smeh i plač su prolazni, dok je osmeh trajan.
SEBIČNOST I HEROIZAM
Budi nepoverljiv prema teorijama i razgovorima o zakonu sebičnosti. Ne postoji nikakav
zakon sebičnosti. Bog je prisutan u vasioni i ljudi su Božiji soj.
Čovek, koji skoči u vodu da spase davljenika, jednim potezom uništava teorije takve i
ućutkuje takve razgovore.
PRIRODA OGLEDALO ČOVEKA
Teorije o sebičnosti ne mogu se opravdati prirodom. Ljudi su vrlo brzi da za svoje zlo
krive drugoga.
Priroda se ravna prema ljudima. Prema ćudi čoveka i priroda udešava svoju ćud. Dok je
Adam bio pokoran Bogu i priroda je bila njemu pokorna. Kada se on zbuntovao protiv
Boga i priroda se zbuntovala protiv čoveka.
Kao što jedna određena i jaka misao, ili želja, ili strast, dejstvuje na celo telo čovekovo i
na nerve čovekove do u same vrhove ovih, tako i ćud, raspoloženje, vera i moral
čovekov dejstvuje na svu prirodu s kraja u kraj.
Zloba čovekova može ispuniti celu prirodu zlobom, i milost čovekova može preobraziti
celu prirodu milošću.
Kod nas na Balkanu i danas narod veruje, da kiše, suše, gradobiti, plodne i neplodne
godine, zdravlje i pomori zavise od moralne čistote naroda. Ovo je najstarija i
najupornija vera svih naroda na zemlji.
Prema svetim ljudima priroda je milostiva, prema nesvetima i nečistima osvetljiva.
Priroda je, dakle, ogledalo čoveka. Kakav je čovek, onakvoga ga priroda sobom i
prikazuje.
Ne postoji nijedan zakon sebičnosti u prirodi. No, ljudi sebični, u vremenima plime
sebičnosti, ogledaju svoje unakaženo lice u ogledalu prirode i pripisuju svoju rugobu
ogledalu.
Kad je ogledalo bilo odgovorno za rugobno lice, koje ono mora verno prikazati?
SVETITELj
Svetitelj je najveći pobedilac: pred njegovim nogama leži svet mrtav.
Kada se gusenica pretvori u leptira, leptir pobedonosno stoji na praznoj čauri.
Od svih dućana detetu je najmiliji dućan igračaka. Od svih dućana u gradu, odraslom
čoveku je najdosadniji dućan dečijih igračaka.
Što je svet lutaka i slika za dete, to je ovaj fizički svet za svetitelja u času kada duša
njegova uzraste u svet moralni i duhovni.
Otkrivena samoobmana za duhovna čoveka označava tačku, kojom se završava jedan
svet i počinje drugi.
PRIRODA JE ŽRTVA
Priroda je žrtva čoveku.
Koliko se ljudi žrtvovalo za prirodu? A priroda se, po pravilu, sva žrtvuje za čoveka.
Priroda je stvorena, da nauči čoveka, da ga probudi, da ga prikaže u svim
pojedinostima, da ga osvesti i – da se izgubi.
Sva je priroda u čoveku, sva, bez izuzetka. Ona se nalazi u čoveku kao cela, a van
čoveka kao odlomci reči, glasovi, slova te pesme. Ona je u čoveku kao punoća života, a
van čoveka kao krici i simboli života.
FAKTA, ZAKONI I ISTINA
Deca dosežu do fakata, obični ljudi do zakona, duhovni ljudi jedini dosežu do Istine.
Fakt se da izmeriti, zakon se da opisati, Istina se ne da ni izmeriti ni opisati.
Onaj ko stoji u Istini, može Istinu osetiti, no ne može je rečima saopštiti onima, koji stoje
van Istine, u krugu fakata i zakona.
Fakta i zakoni skrivaju i ograničavaju Istinu i ne dozvoljavaju da se o Istini govori
drukčije nego kroz njih. Zato se duhovni ljudi spuštaju na nivo dece i običnih ljudi, kada
govore o Istini.
GDE ĆEŠ ZAKOPATI UBIJENOG?
Svejedno je, da li će me ubiti mikrobi ili ljudi. Samo mikrobi neće odgovarati za ubistvo,
a ljudi hoće.
Neka te pouči primer pčele. Pecanje čoveka pčela plaća svojim životom.
Svi ubijeni od tvoje ruke imaju dve večne kuće, jednu u onom svetu, a drugu u tvojoj
savesti.
Zakopaj ubijenog gde hoćeš, on će se dići u ponoći usred tvoje duše i zadavaće ti
pitanja, na koja ćeš ti s mukom i znojem do zore odgovarati.
KORISTAN ČOVEK
Nije uvek najkorisniji narodu onaj čovek, koji je najviđeniji i kome sav narod osluškuje,
no često onaj, koji skriven kao savest, moli se Bogu za narod i kome Bog osluškuje.
ĆUTLjIVA SLUŽBA BOGA
Koliko i koliko ima ljudi, koji rade svoj posao pri sunčevoj svetlosti od jutra do mraka, a i
ne pogledaju u Sunce, ne osete Sunce, ne pomisle nijednom mišlju na Sunce!
Koliko i koliko ima ljudi, koji provode svoj vek pri svetlosti, moći i pomoći Božijoj, a i ne
pogledaju u Boga, ne pomisle nijednom mišlju na Boga!
I Sunce ćuti bez gneva i produžuje svetliti bez prestanka. I Bog ćuti bez gneva i
produžuje pomagati bez prestanka.
No kada nastane tama, kada padne magla, kada zaštipa mraz, tada se ljudi sećaju
Sunca, obziru se na Sunce, hvale Sunce, uzdišu za Suncem.
Tako i kada nastanu stradanja, oskudice, muke becpomoćne i tesnaci bezizlazni, ljudi
se sećaju Boga, obziru se na Boga, hvale Boga, uzdišu za Bogom.
BOG I GREH
Bog i greh leže na dve protivpoložne strane.
Niko ne može okrenuti lice k Bogu, dok prvo ne okrene leđa grehu. Niko ne može
zavoleti Boga, dok prvo ne omrzne greh.
Leđa ne vide, te i onaj, ko je okrenut licem ka grehu, ne može videti Boga.
I naš duh, kao i naš glob, ima dva antipoda: istok i zapad, svetlost i senku, sinovstvo i
slugarstvo, blagodat i zakon.
No ljubav, kog duhovnog čoveka, briše antipode i sve čini svetlošću, sinovstvom i
blagodaću.
ČOVEK ČOVEKU SLIKA
Neka ti svi ljudi koje sretneš, budu žive slike onoga dobra i zla, koje je u tebi.
Zadržavaj se mislima i ljubavlju stalno na dobrim slikama, da bi i ti postao slikom dobra
za braću svoju.
PROVIĐENjE
Proviđenje se pokazuje i u pravilima i u izuzecima. No za ljude ono izgleda očiglednije u
izuzecima.
U vreme jednog pira cara Valtazara, kada gosti pijahu vino, i hvaljahu bogove zlatne i
srebrne i mjedene i drvene i kamene, pojavi se ruka i napisa na zidu tri sudbonosne
reči: Mene, Tekel, Ufarsin. Iste noći bi ubijen Valtazar, car Haldejski (Dan. 5).
Prorok Danilo bi bačen u jamu lavovsku i prenoći s lavovima. I sutradan ga živa izvadiše
i netaknuta.
U izuzetno srećnim i u izuzetno nesrećnim slučajevima ljudi osećaju odsutnu akciju
Proviđenja, onda akcijy pravde, onda akcijy milosti.
Vazduh je uvek oko nas i uvek u akciji. No, mi jako osećamo vazduh samo kad vetar
dune, i tada najviše govorimo o vazduhu.
Kao što jehtičav čovek pak stalno misli o vazduhu tako i čovek, svestan svoje grešnosti,
stalno misli o Bogu. Jer, gle i jedan i drugi prinuđeni su da misle neprestano o leku i
lekaru.
BEZ BOGA KAO BEZ VAZDUHA
Kao što bi tica, kad bi naišla na bezvazdušni prostor, brzo se okrenula ka vazduhu, tako
i ti brzo se okreni i beži od društva neverujućih, jer među njima nećeš se moći održati na
krilima, no moraćeš pasti.
Ovo ti još jedanput ponavljam:
Kao što bi tica, kad bi naišla na bezvazdušni prostor brzo se okrenula ka vazduhu, tako
i ti brzo se okreni i beži od društva neverujućih, jer među njima nećeš se moći održati na
krilima, no moraćeš pasti.
Bog je vazduh tvoje duše. Van tog vazduha duša tvoja mora pasti u prašinu i kao zmija
puziti po prašini.
CARSTVA
Jedno niže carstvo ima pravu realnost u jednom višem carstvu.
Carstvo prirodno ima svoju realnost u carstvu moralnom. Carstvo moralno ima svoju
realnost u carstvu duhovnom. Carstvo duhovno ima svoju večitu realnost u Onome, koji
nema koga ni šta da vidi iznad sebe.
Svako više carstvo je ćutljivo, i može naći izraza sebe u jednom carstvu nižem od sebe.
Otuda se može reći, da je svako niže carstvo priča o carstvu iznad sebe. Ili: svako niže
carstvo je reč, kojoj je smisao skriven u jednom višem carstvu. I kao što je smisao i duh
jedne reči uvek prostraniji od svakog carstva nižeg.
Nijedno carstvo ne može imati adekvatnog izraza sebe nigde van sebe. Otuda jedno
niže carstvo jeste perfektan ali ne i adekvatan izraz jednog višeg carstva.
TRAGEDIJA LjUDSKOG RAZUMA
Tragedija ljudskog razuma sastoji se iz dva čina. Prvi čin se može nazvati bukvalnost, a
drugi vratolomnost.
Bukvalnost je, kada razum shvati jedan niži svet prostranijim od svih viših svetova tako,
da smatra sve više svetove zbijene i potpuno sadržane u tome nižem svetu.
Vratolomnost je, kada razum previdi jedan svet, te vezuje onda prvi sa trećim, ili drugi
sa četvrtim, bez srednjeg beočuga.
Bukvalisti i vratolomisti su najveće štetočine u čovečanstvu.
Prvi su stesnili sve više svetove u svet prirodni i tako pokušali identifikovati reč i smisao
reči. Prema njihovom shvatanju carstvo moralno i carstvo duhovno i carstvo nebesno i
sam Bog – sve se sadrži potpuno u carstvu prirodnom. Priroda je, prema tome i reč i
objekt reči i znak i duh. Sledstveno, nije duh reči realnost reči, no reč je realnost duha.
Ako si i ti bukvalista, onda je tvoj razum nepismen. Onda ti, pri čitanju prirode, ličiš na
dete, koje sriče strane reči bez znanja smisla tih reči.
Vratolomisti su oni, koji, recimo preskoče carstvo moralno, a priznaju carstvo prirode i
carstvo duhovno; ili pak, preskoče sva carstva između carstva prirodnog i Boga. Pri
ovom fatalnom skoku razum se spotiče i razbija dva ogledala, zemaljsko i nebesno.
Tada po razbijenim ogledalu zemaljskom igraju senke nemoralnih bogova i duhova, a
po razbijenom nebesnom ogledalu igraju nemoralni ljudi i životinje.
Ako si i vratolomista, onda je tvoj razum razrok. Pomešao si reči iz raznih jezika i slažeš
priču koju i sam ne razumeš. Prosuo si nebo po zemlji i razvejao zemlju po nebu, i po
tom oblaku od prašine tancuješ sa šivom Tancerom, kradeš vatru od bogova sa
prometejom, i sa Budom Gautamom spasavaš bogove!
Ovo su dva glavna čina tragedije razuma ljudskog, uz bezbrojne ostale scene i slike.
OBLACI
Ljudi, koji su sasvim blizu Boga, “hode s Bogom” kao Enoh, ne osećaju se sposobnim
da izraze Boga ni rečima, ni znacima, ni formama.
Ljudi, koji su malo dalje od Boga nego oni prvi, osećaju, da mogu izraziti Boga u rečima,
u znacima i formama.
Ljudi, koji su daleko od Boga, ne mogu da veruju u Boga, dok ga ne poznadu izražena u
rečima, znacima i formama.
Bog je milostiv prema svima i kupa svojom ljubavlju i ove poslednje kao i one prve. On
je postavio mesec da svetli onim stvorenjima, koja bi sagorela od neposredne svetlosti
Sunca.
Putniče na uskoj stazi, koračaj oprezno, od gušćeg oblaka ka tanjem; oprezno, držeći
se uvek levom rukom za oblak, koji postavljaš i desnom za oblak, koji sretaš. Da te
oganj u tankom oblaku ne sagori! Drži ovo, no ne pusti ni ono!
ISTINA I DOBRO
Istina ne može postojati bez dobra, niti dobro bez istine, niti obadvoje bez svoga ploda.
Ovo je božanski pečat, kojim je zapečaćena svaka tvar i svako biće u svim svetovima.
Dok se ceo pečat ne otvori, nemoguće je poznati ma koju tvar i ma koje biće, od
najmanjeg do najvećeg.
Svojim trudom ljudi mogu podići samo jednu trećinu tajanstvenog pečata. Jedini onaj,
koji je zapečatio, može sasvim i otpečatiti.
Neguj neprestano čistotu srca, da bi ti se otvorio pečat ma i jedne tajne u svetu. Jer je
istina svake stvari kao nikad nezamagljeno ogledalo, u kome može da vidi svoju
nebesnu krasotu.
NESREĆA
Nesreća, koju Bog popušta na nas, bolja je od sreće, koju mi sami sebi zidamo.
Na svoje verne Bog uvek blagovremeno popušta nesreću. To je glas prijatelja, koji u
ponoći viče zaspalim: Požar!
Mudar ostavlja zapaljenu kuću da gori, a on beži sa životom. A lud kuka usred ognja i
čeka, da i on izgori u plamenu kuće.
SREĆA
Kada ti sreća svije gnezdo, za tebe i decu tvoju, ne misli, da će te ona dugo milovati, ni
tebe ni decu tvoju.
Protiv svake naše sreće na zemlji kuje se neka nevidljiva zavera.
Čim se u gnezdu sreće dobro nastaniš i utopliš, najedanput se kroz gnezdo pomalja
glava zmije.
To je ona ista sreća, koju je zmija obećala Evi i evo, pomalja se ona ista zmija da
pokaže firmu tvoje sreće.
Naricaše jadna majka nad dvoje umrle dece:
– Bože, zar nemade sažaljenja prema ova dva crvića? A božanski odgovor dođe joj kroz
jednog duhovnika:
– Imade Bog sažaljenja prema tvoja dva crvića, majko, zato ih i uze. Za tebe su oni
crvići, a za Boga oni će biti anđelčići. Imade Bog sažaljenja i prema tebi i baš iz tog
sažaljenja i uze ti decu. Jer ti si se suviše bila s decom utopila u gnezdo sreće, a nisi
smotrila glavu zmije nad gnezdom.
TORBA SREĆE
Torba naše zemaljske sreće uvek je proderana. Što više u tu torbu trpaš, to se više iz
nje prosipa.
Najneiskusniji u božanskoj mudrosti nose najveće torbe, a mudraci hode bez torbe.
Ako se raduješ, što kod tebe nije ovaj slučaj, te što tvoja torba ne izgleda proderana, a ti
oslušni komandu smrti, jedan, dva, tri – i ti ćeš se osetiti na ivici groba, u kome će te
pritiskivati, ne samo zemlja i tvoja prepuna torba sreće, koja udvostručava tamu i težinu
groba.
BOG RAZGONI NEZNANjE
Što se više širi krug znanja, to se više širi i krug neznanja.
Što se više povećava broj želja zadovoljenih, to se više povećava i broj želja
nezadovoljenih.
Jedini Bog u srazmeri naše dobrote i čistote, može ograničiti krug neznanja i smanjiti
broj želja nezadovoljenih.
Koliko i koliko je svetih ljudi uzviknulo: Od kada tebe poznadoh, Gospode, iščezava
mrak neznanja moga i ugasi se plamen želja mojih!
DNEVNE NOVOSTI
Dnevne novosti:
Ljudi ubili cara u Rusiji, da bi im bilo bolje;
Ljudi ubili predsednika u Poljskoj, da bi im bilo bolje;
Ljudi ubili šest ministara u Grčkoj, da bi im bilo bolje.
Medicina je za poslednja stoleća učinila slab napredak prema hirurgiji. I politička
hirurgija izmakla je daleko od političke medicine. Veruje se u amputaciju i amputacija se
bezobzirno vrši, no krv lipti iz preostalog organizma i ne može se zaustaviti.
U ovome slučaju, kao i obično, sve ubice prevarene su u računu. Ubijeni produžuju da
igraju ulogu u društvu ne manju nego što su igrali pre smrti. To svi vide, to svi osećaju, i
svi se trude da zaustave lipteću krv iz društvenog organizma, no istovremeno svi misle i
govore o novim amputacijama, o novom sečenju.
PLEMENITI I NEPLEMENITI
Neplemeniti se lako odomaćuju na ovom svetu. Plemeniti su se uvek osećali u ovome
svetu kao stranci i prolaznici.
Neplemeniti traže – i kažu, nalaze – svoje poreklo u bunjištu i oboru oko kuće zato,
sravnjujući ono iz čega su i ono što su, postaju gordi zbog svog čovečanskog lika i
obraza.
Plemeniti traže i nalaze svoje poreklo daleko nad zvezdanim plamenovima u razumu
nedostižnom i svetosti neiskazanoj, zato postaju smireni i žalosni, jer se vide veoma
udaljeni od lika i obraza Božjeg.
Plemenitom ne zadaje mnogo muke pitanje: Ko me je stvorio? Za njega bi mogla
postojati samo jedna alternativa: ili Bog ili ja. Jer sve ostalo on gleda oko sebe kao
nerazumnije i od Boga i od sebe samog. Pa kako on zna, da on sam sebe nije stvorio,
to ne preostaje niko, ne samo u ovoj vasioni nego i u stotine ovakvih vasiona, ko bi se
mogao nazvati stvoriteljem njega, osim Boga jedinoga.
A neplemeniti zavrću i uvrću pitanje i traže svoje poreklo u bunjištu i oboru oko kuće,
samo da se ne bi imali koga bojati ili koga stideti, i da bi se imali čime hvaliti.
ZNANjE I VLADANjE
Više zna jedan neuk seljak nego što to učen varošanin može pretpostaviti. Bog ga uči.
Manje zna jedan učen varošanin nego što jedan neuk seljak može pretpostaviti. Oholost
smanjuje njegovo znanje.
Uči šta hoćeš i znaj što možeš, ali jedno ne smeš ne znati: da je uvek dragocenije dobro
vladanje nego mnogo znanje.
Mnogoznalica u robijaškom gunju izaziva prezrenje, a neznalica u robijaškom gunju
izaziva sažaljenje.
Kad se čuje o nekom učenom čoveku, da je učinio neko zlo delo, na svim usnama lebdi
isto pitanje: Kako je taj mogao znati bezbroj stvari, a dve glavne nije mogao naučiti:
Bojati se Boga i čestvovati ljude?
Uči što hoćeš i znaj što možeš, ali jedno ne smeš naučiti: Na zlo upotrebiti svoje znanje.
Koliko je i koliko puta rečeno: Bolje i neznati nego znati pa zloupotrebiti!
OČI I RAZUM
Ceo jedan svet može se smestiti u jedno oko, a tri sveta u jedan razum. Dva oka vide
isto što i jedno. I hiljade očiju vide isto što i jedno.
Oko je oko za jedan svet, razum je oko za tri sveta. Oko je svedok fakata, razum je
svedok fakata, zakona i istine. Kada dva oka vide isto što i jedno oko, zašto se dva
razuma svađaju oko jedne istine? Zato što je razum nesravnjeno osetljivije ogledalo
nego oko, te kada se i najmanje zamagli u njemu se jedva više šta da ogledati nego u
oku telesnom. U zamagljenom ogledalu razuma – zamagljenom od zlobe i greha – mogu
se ogledati samo fakta kao i u oku telesnom. No zamagljen razum može prevući
maglom i oko telesno. Tada se fakta predstavljaju krivim u oba ta oka i u razumu i oku,
kao krivim ogledalima.
KADA SE ČOVEK MORA SETITI BOGA?
I najgori čovek mora se tri puta u životu setiti Boga:
– kada vidi pravednika da strada zbog njegove krivice;
– kad on sam strada zbog tuđe krivice, i
– kada mu dođe čas smrti.
Tri puta u životu mora se zaplakati i najtvrđi grešnik:
– kada ga, gonjena od ljudi kao divljeg zvera, pomiluje majčina ruka;
– kada ga bolesna i osamljena poseti njegov protivnik, donoseći mu darove i oproštaj, i
– kada mu na samrti sveštenik kaže: Ne boj se, Božija milost je veća od tvojih grehova!
Tri puta čovek liči sam sebi na Boga:
– kada mu se rodi sin;
– kada shvati i usvoji Hrista, i
– kada se pomiri sa svojim stradanjem za pravdu.
SRCE I JEVANĐELjE
Od blata je i tvoje srce, od blata je i papir, na kome je ispisano Jevanđelje. Po jednom i
po drugom blatu pisao je Duh životvorni. Zato jedno pismo korespondira drugom, jedno
lomi pečate na drugom, jedno tumači drugo. Kada svet jedno sagori svojom strašću i
drugo je u opasnosti od požara.
LAŽ DELI OD BOGA
Od Boga nas ne dvoji istina nego laž, i samo laž. Reći, da nas istina dvoji od Boga znači
isto što i reći, da nas Bog dvoji od Boga.
Lažne misli i lažne reči, lažni osećaji i lažna hotenja – to je suma laži, koja nas vodi ka
nebiću, iluziji i bogoodrečenju. Sa tvoga puta, rasputa, avaj, nema povraćaja bez
velikog zemljotresa u životu čovekovom, kada čovek pada slep na zemlju, kao Savle i
kada ga Bog podiže iz prašine i nemoći i otvara mu oči za obratni put.
FIGURA OD PRAŠINE I DIMA
U času kad se čovek odreče Boga svesno ozbiljno i zlobno – a svako ozbiljno
bogoodrečenje je zlobno – on prestaje biti čovek, prestaje biti životinja i postaje jedan
bezimeni fenomen prirodni bez kategorije. Jer božanski duh, koji je Bog udahnuo u
njegovu figuru od zemlje, ostavlja ga.
Kakav je čovek, tada? To je tada prazan praporac, koji se kotrlja i od kotrljanja zveči.
Bog je uzeo svoj dah sebi. Šta je preostalo? Jedna figura od prašine i dima, koja stoji
van stvorenog sveta.
Ako ikada ta figura od prašine i dima ponovo postane čovekovom, to jest ponovo primi u
sebe dah Božiji, to je ponovno stvaranje čoveka. Bukvalno – ponovljeno čudo stvaranja!
MRŽNjA
Ko mrzi ceo svet, taj ne može voleti ni sebe.
Ko mrzi ceo svet, taj prezire samog sebe. I baca samome sebi dnevna uživanja kao što
baca komade psu.
Ko mrzi ceo svet, taj oglašava rat celom svetu. Na strani sveta stajaće i Bog.
Takvome bi bolje bilo da kaže planini: Lezi na mene!
KRAJNjA POBEDA DOBRA
Sve vodenice melju u Božiju korist.
Greh na jednoj strani budi dobrodetelj na drugoj. Pritupljena kradljivost na jednoj,
nesebični heroizam na drugoj. Bolesna fantazija na jednoj, božanska vidovitost na
drugoj.
Bog ne stvara iz zla dobro, nego probuđenim zlom budi uspavano dobro.
Nikakvo zlo ne možeš učiniti, što neće, bilo tebi samom, bilo nekom drugom, otvoriti oči
za odgovarajuće dobro.
Pa kako je drama ovoga sveta počela grehom i kako svakom dobru prethodi zlo, znači,
da će se drama sveta završiti dobrom.
Kada zlo izbaci i poslednju kartu, dobro će držati još jednu u rukama.
I dobro će onda zgrnuti svu dobit, a zlo će ostati prazno i – bankrot.
JEDNAKOST
Bog nije Bog jednakosti, no Bog ljubavi.
Jednakost bi isključila svu pravdu i svu ljubav – isključila bi sav moral. Ljubi li muž ženu
svoju zbog jednakosti? I majka ljubi li svoje dete zbog jednakosti? I prijatelj ljubi li
prijatelja zbog jednakosti? Nejednakost je osnov pravde i podstrekač ljubavi. Dok traje
ljubav, niko ne zna za jednakost. Dok caruje pravda, niko ne govori o jednakosti. Kad se
izgubi ljubav, ljudi govore o pravdi i misle o jednakosti. Kad s ljubavlju iščezne i pravda,
ljudi govore o jednakosti i misle o nemoralu.
To jest, kad iščezne moral zamenjuje ga nemoral.
Iz groba ljubavi niče pravda, iz groba pravde niče jednakost.
TRANS
Kad se čovek uzdigne do Boga, on je u transu. Kad se Bog spusti u svet, on je u transu.
U svome transu čovek je pasivan. U svome transu Bog je aktivan. Ono je najpotpunija
pasivnost čovekova, ovo je najpotpunija aktivnost Božija.
U Isusu Hristu pokazan je individualiziran trans Boga u svetu i sveta u Bogu.
SKUPOCEN SUD SA JEFTINIM SADRŽAJEM
Zdrav si, mlad si, okupan si, bogat si, nakićen si.
No kakav užas, ako je tvoj dan ono što je spolja, a tvoja noć ono što je iznutra!
Kakva žalost, ako su tvoja usta puna nečistih misli i srce tvoje puno nečistih želja i
strasti!
Tada sva tvoja spoljašnja raskoš služi povećanju efekta tvoje unutrašnje siromaštine; i
tvoja spoljašnja lepota služi povećanju efekta tvoje unutrašnje rugobe; i tvoja spoljašnja
čistota služi povećanju efekta tvoje unutrašnje nečistote.
Ne zaboravi, da ljudi osećaju jače smrad od nečistote iz skupocenog suda nego iz
jeftinog.
LjUBAV, I OSTALO
Kada ljubav sustane, dužnost je zamenjuje.
Kada dužnost sustane, zakon je zamenjuje.
Dokle majka gori ljubavlju prema svome detetu, ona čini više nego što dužnost i zakon
nalažu.
Kada majčina ljubav prema detetu ohladi, majka čini samo svoju dužnost, to jest čini
manje nego što ljubav može, a više nego što zakon nalaže.
Kada majka omrzne svoje dete, ona čini samo koliko po zakonu mora da čini, to jest
manje nego što ljubav može i dužnost nalaže.
Ljubav dolazi od Boga kroz dušu.
Dužnost dolazi od duše kroz razum.
Zakon dolazi od razuma kroz reči.
Ko priznaje zakone kao sumu svega morala, taj poznaje samo korice knjige o moralu.
A ko priznaje ljubav kao sumu morala, taj vidi i čita i poznaje duh i život morala.
Ko priznaje dušu kao prauzrok sveta, taj vidi i čita samo slova u knjizi o svetu.
A ko priznaje živoga Boga kao prauzrok sveta, taj vidi, čita i poznaje duh i život sveta.
Ljubav je slobodna od svih zakona, ljudskih i prirodnih i uzvišenija od svih dužnosti.
Ne znajući propise zakona niti imena dužnosti, ljubav ih ispunjava i prevazilazi kao što
sunčev sjaj prevazilazi reflektivni sjaj kamenja i zvezda.
RSS