„PREOBRAŽENjE“ – druga nagrada
Osvanuli smo u kafani. Pa i bio je red, bar sam tako mislio. Ne dobija se prvo dete dva puta. Devojčica, tri kilograma okruglo, pedeset jedan dužina. Žena se porodila uz dosta muke, poslednjih deset dana ležala je u bolničkoj postelji.
Moja dva najbolja prijatelja, moj brat i ja celu noć smo se zalivali vinom. Kaže Stavra, vlasnik kafane: „Valja se kad je takav povod”.
Nek bude da je tako, možda je Stavra i bio u pravu. A šta će drugo kafedžija da radi nego da navrće točak na svoju vodenicu?
Nevolja je bila u nečemu drugom. Godinu već, dve, tri, pet – više se i ne sećam, svaki dan sam završavao na isti način – za kafanskim stolom. Uvek sam nalazio neki novi razlog, neki novi povod da ono što sam preko dana s mukom zarađivao, preko noći sa lakoćom potrošim. Ni dan-danas ne mogu da objasnim sebi zašto je do toga došlo. Znate kako kažu: razočara se čovek, tišti ga nešto, ne oseća se komotno u svom telu… Meni je žena dobra ko `lebac bila, kuću sam svoju imao, ma, ništa mi falilo nije… Kako sad na to gledam, presudile su dve-tri duže sedeljke sa drugarima i rakijom. Taj užasni, nemili gospodar alkohol uvukao mi se pod kožu podmuklo i neosetno, tako da ni primetio nisam. Tek, postadoh seoska ispičutura, flašoman, kako su me oslovljavali mangupi kad me sretnu.
A žena moja Stanka, tiha i vredna, uspevala je da učini da kuća stoji na nogama, kad već gazda to sve češće nije mogao. Vratim se iz kafane mokar, pomućen, a ona mi na stolu postavila toplo jelo i krišku `leba. Sećam se, nekad pojedem, nekad prevrnem, kako mi dođe. Ona ćutke odnese tanjir do sudopere, opere ga, pa ode u spavaću sobu. Kroz zatvorena vrata, na koja sam ponekad znao lupati u delirijumu, često sam čuo neko mrmljanje, nešto čije značenje moja pomućena svest nije mogla razaznati. Sad znam, molila se pred ikonom Bogorodice, molila se i čekala.
Ubrzo sam i posao izgubio. Gazda je primetio da sve češće dolazim mamuran i neispavan. Snaga me polako izdavala, u nekoliko navrata povraćao sam na radnom mestu.
– Izvini, Radane, nisi ti više za ovaj posao, poslednje su gazdine reči kojih se sećam.
Stanku su njeni nekoliko puta zvali da se vrati.
– Biće bolje, biće bolje, odbijala ih je uporno, daće Bog.
I borila se. Molitvama i trpeljivošću.
Kad je ostala bremenita, ja sam se uplašio. Valjda mi je neki zaostali delić svesti govorio da od mene pravi roditelj biti neće, da ću flašu večno grliti više i češće nego decu.
Stanka je i dalje obavljala sve poslove u kući i oko kuće.
Mesec dana po rođenju dođe vreme da krstimo kćerku. Sve što je trebalo pripremiti i dogovoriti obavile su Stanka i moja majka.
Sećam se, tog jutra, beše april mesec, sunce se dobrano mučilo iza oblaka. Tek neki blagi nagoveštaji svetlosti uspevali su da se provuku kroz sivilo. Kad sam se, mamuran i nedoteran, pojavio pred crkvom, kum Pavle i rodbina su već ulazili unutra.
Meni nije bilo ni do čega. Prethodne noći nalivene čaše vina talasale su se u utrobi.
– Evo i one pijandure, reče neko. Zvuk prezira u glasu beše očigledan.
Dobro sam čuo te reči, i ne bi mi svejedno. Ma ko to… sad ću da ga… pomislih, steghuh pesnice i nageh se ka napred. Neočekivano, sa istočne strane dođe dašak blagog vetra koji kao da me pomilova po ludoj glavi. Ohladih se istog trena i uđoh za ostalima u crkvu.
Toliko dugo nisam kročio unutra. Namah osetih neku blagost i smirenje. Obred poče.
Sveštenik i kum uradiše sve kako treba. Stanka je sve vreme stajala po strani, uredna i čista, obučena u svoju najlepšu haljinu, koju sam joj kupio još dok smo se zabavljali.
Kad se glavni deo obreda završi, sveštenik poče za tu priliku prikladan govor, uz najlepše želje za budućnost deteta.
– I, na kraju, da poželim ovom divnom Božjem detetu koje danas krstismo, da poštuje roditelje svoje koji ga, uz Božiju pomoć, na svet doneše. Takođe, da poželim i da roditelji poštuju njega i izdignu se iznad svakog problema i svake nevolje.
Sveštenikove oči, dok su ove reči izvirale iz njegovih usta, pogledaše u mene. Stid koji sam osetio kako mi izvire iz čela natera me da spustim pogled. Kako sam to učinio, jedne druge oči zaseniše mi lice. Moja malena kćer, šćućurena u Stankinom naručju, posmatrala me je netremice. Jasno sam mogao pročitati šta u tom pogledu piše.
Podigao sam glavu ka svodu crkve. Tamo je na moje oči čekala Bogorodica, sa detetom u naručju. Blaženstvo koje sam u tom času osetio ispunilo me je tako da ga i dan- danas osećam. Nikad me više nije napustilo.
Kad sam izlazio iz crkve, sageh se i poljubih sveštenika u ruku.
– Hoću, oče, rekoh.
Pred crkvom, razdragana rodbina je već počela da proslavlja. Sunce, koje se celo jutro borilo sa oblacima, pobedilo je. Njegove blagoslovene zrake jasno sam osetio na koži, umivali su me i pripremali za novi život.
Nikada više nisam popio ni kap.
***
Danas, nakon toliko godina, ponovo smo svi na istom mestu, osveženi blagim dahom povetarca. Dočekao sam i taj dan. Udajem kćerku.
Ipak, ima neko ko nedostaje. Nema moje Stanke. Već je deset godina kako se preselila, i sad boravi negde gore visoko, iza oblaka.
Znam je, sigurno nas posmatra odnekud i moli se da sve bude u redu.
Mlada je stasita i lepa, mladoženja je dobar, gosti su veseli… biće, biće.
Daće Bog.
Nenad Ćorilić (Loznica)
RSS