Olujni povjetarac

More je plesalo pred mojim očima, uz glasnu muziku laganim pokretima. Zavodilo me kao crvenokosa orijentalna plesačica. Toplinom svog tijela i pokreta dodirnu moja stopala. Poziva me da ispratim ritam. Prihvatam izazov, ali ne hvatam korake, ljuljam se kao bokser na odbrojavanju. Ne dam se, ne dam da me prevari.

Postojane kule izmješane s maglom i oblacima. Zastave na vrhu su jedva vidljive, nedokučive za osvajače. Vrata teška, olovna i neprobojna, o čije se čelo slomilo bezbroj kopalja.

Prolomi se grmljavina iz sveg nebeskog glasa. Niz rajske ljestve ona spusti se po zidovima tvrđave. Potom preko stuba mojih leđa razli se po bijelom pijesku kao mastilo i kao pero zagolica moje tabane.

Stajao sam postojano. Lupi dlanovima o gole grudi i krikom zvijeri pozvah udar oluje. Dođi, kreni silno, najjače i najbrže što možeš, udari u štit mog srca i slomi se o njeg’. Razbi se kao siloviti talas o stijenu i rasprši se kao balon od sapunice. Kreni kao metak, a razbi se u paramparčad kao ledenica o pločnik i okopni, nestani.

I ona mene  čarnu, blagim dodirima po mom stomaku, da se naježim, da shvatim opasnost. Dodir hladan, dodir pokvarene ljubavi. Plitki ubodi, površni kao ljubav ozloglašene. Stisnuo sam zube, osjetih kao da će popucati od siline stiska. Da će se izdrobiti kao bajat hljeb.

Konačno sam spreman. Štit visoko, mač još više. Tamne boje ispod očiju. Bojni poklič od kog zadrhta svemir. Bojni poklič od kog zatreperiše zvijezde na nebu.

More se povuče, u šator daleko iza bojna polja. Nastade preglasna tišina koja zapara uši. Ostade samo gomila kamenja, stijenja, algi i školjki. Otvori se horizont preda mnom, otvori se beskraj svemira i zarumeni se Mars do usijanja. Zatišje! Nisam čuo ni svoje disanje, kao da mi nestade vazduha. Nisam čuo ni puls, ni otkucaj srca, kao da stalo je.

A onda kao lavina, obrušavanje snijega i stijenja sa planinskih vrhova. Kao da pucaju i nebo i zemlja i vazduh po istim šavovima. Kao da se atmosfera razara na bezbroj sitnih komada. U daljini vinu se more do nezamislivih visina i krenu da se obrušava na tlo. Zadrhti zemlja i pod mojim nogama kao pod galopom beskonačnih krda divljih  konja. Zalupa mi srce u ritmu oluje. Ispuniše se moja pluća vazduhom, udahnu kao da sam tek rođen. Puštam krik, krik razjarene gonjene zvijeri koja nema šta da izgubi već je spremna da se bori dok ne iskrvari, dok poslednja kap kao udar čekića ne zapečati njen život.

Sudarismo se prsa u prsa, nemilosrdna oluja i ja. Bez uzdržavanja, beskompromisno, bez taktike, bezrezervno, jako, čvrsto, svim silama i bez pardona. Sudariše se dva svijeta na liniji koja odvaja. Puče sve kao veliki prasak. Zanesoše se zvijezde na nebu i počeše da padaju jata. Zaigraše planete kao kad mačka nespretno zaljulja novogodišnju jelku sa kuglama na sebi. Mars još više pocrveni nego koji trenutak prije, pomodri. U glavi sam osjetio pritisak kao da sam na dnu mora. Pomjeri me oluja malo nazad, ali nisam odstupio. Udario sam mačem po njoj, kao po nemani. Utrnu ruka do lakta od siline udarca. Sa svih strana zatutnja kao u grotlu vulkana…A onda jedan snažan udar u glavu i prsa, razlomi se po meni kao bezbroj gromova i osjetih kako se pješčana tvrđava lomi na mojim leđima, kako se ruše kule, kao kule od karata. Svuda okolo pješčana lavina, sruši se kao san o dalekim zemljama. Izlomiše se jarboli i padoše sve zastave, nestade svega. Instinktivno sam rukama prekrio čelo i usta, da me razularena neman ne ubije. Kao da sam na tren zaspao, kao da sam nestao s lica zemlje…Otvaram oči, zakopan sam u gomili mulja, gomili razbijenih pješčanih blokova, algi i morske trave. Nepomičan sam, osjetih hladnoću, kao da ležim u grobu.

Oblaci se polako razmiču, skidaju gavranov plašt i dobijaju srebrnastu boju. Nekoliko siluk tankih sunčevih zraka doprije do mojih obraza i ja osjetih toplinu, osjetih milovanje, blagi melem dodir. Tamo u daljini još uvijek je pucalo i drobilo, ali sve manje, jedva čujno. Nekoliko galebova se spusti tu uz mene, njihovo glasanje zazvuča kao najljepša muzika. Ugrija se i pijesak i ja osjetih da sam živ, da mogu da pomjerim par jarbola i da se isčupam iz pocjepanih zastava. Podigao sam ruke nekako i izvukoh tijelo iz ovog krša.
Ustao sam, bolnu grimasu na licu izazva oštar bol u vratu. Pogledam niz sebe, sav sam u ogrebotinama i ranama, ali itekako živ jer se nakon grimase razvukao osmijeh na mom licu. Nebo se izvedri i zaplovi iznad moje glave. More se umirilo, ućutalo i nekako stidljivo poče da lebdi nad zemljom. Sporo sam krenuo u pravcu sunca, ne znam gdje, niti je važno. Naslonio sam se na jedan vlagom nagrižen, oronuli zid uz koji je ležalo staro zarđalo sidro i čuo poznatu melodiju “…i ti jasnale mesečino, begaj udavi se…”.