BON – Rad tajnih službi širom svijeta prate mnogi mitovi, ali oni nisu uvijek tačni, a rušenje zabluda spada u osnove demokratskog odnosa prema obavještajnim službama, piše u tekstu za “Dojče vele” (DW) istoričar Kristofer Nering.
Netačno je, kako navodi Nering, da obavještajne službe imaju samo države, a kao primjer navodi skandal austrijskog vicekancelara Hansa Kristijana-Štrahea i zaključke stručnjaka da je čitavu operaciju i objavljivanje video snimka mogla da sprovede tajna služba.
Nering objašnjava da privatne tajne službe, koje klijentima nude prikupljanje informacija svih vrsta, postoje već decenijama.
Prisustvo ovakvih službi naročito je jako u Istočnom bloku, gdje su firme za bezbijednost poslužile kao basen za prihvat bivših pripadnika tajnih službi.
Nering navodi i primer firme “Orbis biznis intelidžens”, koja je vlasništvo bivšeg pripadnika britanske obaveštajne službe MI6 Kristofera Stila.
Ova firma izazvala je veliku pažnju kada je objavila informacije o tzv. Trampovom dosijeu.
Lažne vijesti nisu nova stvar koja se pojavila u digitalnom dobu, navodi se u tekstu. Socijalističke tajne službe istočne Evrope decenijama su imale odjeljenja kojima je jedini zadatak bio fabrikovanje i širenje dezinformacija, što nikada zapravo nije prestalo, navodi Nering.
Još jedan mit je, kako navodi Nering, da Evropska unija nema obavještajnu službu. U Briselu postoji Obavještajni analitički centar EU (EU:INCTEN) koji dobija informacije tajnih službi od država članica i analizira ih, piše Nering, dodajući da je razlika što INCTEN ne smije da dolazi do sopstvenih informacija tajnim sredstvima, već se upućuje na javne informacije i podatke koje dobija od država članica.
Netačno je, piše Nering, da nad tajnim službama nema kontrole. Nepovjerenje u službe široko je rasprostranjeno, jer se nakon svakog skandala štampa preplavi tekstovima o tome kako se tajne službe ne kontrolišu i da predstavljaju strano tijelo u demokratiji.
Međutim, zaduženi za kontrolu obaveštajnih službi su posebni kontrolni organi parlamenata, nadzorna tijela, sudovi, opunomoćenici, mediji ili nauka, iako ta kontrola nije savršena – ona postoji.
Kako navodi Nering, možda najveći mit o obavještajnim službama je taj da su podesno sredstvo svjetske zavjere.
On ističe da mit ima realnu pozadinu, s obzirom na to da su pojedine tajne službe zaista bile upletene u prevrate, atentate, pokušaje pučeva i druge operacije.
Međutim, Nering kaže da su “vratolomne ideje teoretičara zavjere” da službe kontrolišu svjetska zbivanja, jer one imaju ograničene resurse kada je riječ o osoblju i finansiranju, a zavise od svojih vlada.
RSS