Probudila sam se jutros s pogledom na baštu rajsku. Na odštampanoj himni Orahovca, koju sam okačila u svoju sobu, mogla sam jasno da vidim djecu koja veselo trčkaraju u dvorištu crkve, grožđe što zri, i vino koje starim vinotokom otiče čak do Prizrena Dušanovog carskog grada.
Sve je to stalo u jedan pogled, jednu zenicu, i jedno sjećanje na jednu dragu mi ulicu.
Na odlasku iz Orahovca, onomad, Olja mi dade himnu koju su djeca srednje škole napravila u zahvalnost Srpskoj niti. Na poleđini ispisana imena čak 8 srednjoškolaca. Na mnogo većem broju kod nas škole bivaju zatvorene. Tamo se čuvaju. Čuvaju se svom snagom i silom, u nadi da će jednoga dana sve opet biti kako je i bilo, i kako bi trebalo biti.
Oni su čuvari, pravi mali umjetnici življenja, i preživljavanja. Umjetnici opstanka, koji se trude na najrazličitije i najmaštovitije načine sačuvati sebe i svoje od nestanka i zaborava.
-Znaš Slavice naše priče su sve tiše i tiše. Tu su nam pred vratima pa ne znaš da li da pričaš ili da ćutiš. Ljudi se plaše. Nije im se ni čuditi…
-Znam. Mislim, ne znam…Pretpostavljam…ono što vjerovatno ne mogu ni da zamislim…
Neke moje rečenice, znam, zvuče zbunjujuće. Nesmotreno izgovorene ili napisane u nekom bolu, zbunjenosti, strahu…jer u ovakvim situacijama sam kao dijete u mraku sobe u kome se vidi samo ogroman tamni ormar.
Strah.
Kako su onda ta djeca tako vesela kad god ih srećemo?
Tako što znaju da se raduju.
Kada bi svi ljudi instiktivno reagovali kao djeca zar misliš da bismo danas imali rat, bol i žice?
Sjetila sam se sveštenika iz crkve Uspenja Presvete Bogorodice i prvog našeg razgovora: “Mi smo ovdje u crkvu unosili mrtve, stavljali ih na jedan veliki kuhinjski sto, ispirali šlaufima i prepoznavali tijela stradalih.”
Još uvijek mogu da vidim taj dan, i suze u oku mojih prijatelja.
Još mogu da čujem kap koja klizi niz moj obraz i udara tupim zvukom u stari izlizan kamen. Da osjetim so na mojim usnama, i hladnu vodu po mrtvim tijelima.
Iza sveštenika kroz suze nazirem ikonu Lazara četverodnevnog.
Moja slava.
Nikada nisam vidjela tako oslikanu ikonu svetog Lazara.
Tamne boje, kandilo po sredini ikone, sveštenikova priča i hladna mala crkvica unose bol i tugu. Al opet Lazar znači Vaskrsnuće i pobjedu, a čudotvorna ikona Bogorodice, sa lijeve strane od njega, znači Vjeru u neko bolje sutra.
A Bog je rekao – Raduj se. Tužni će naći utjehu.
Krotkost je valjda u trpljenju…
Alarm mi je ponovo zazvonio u 7 sati i 2 minuta.
Spremila sam se žurno na posao, usput ponavljajući tekst za školu glume. Krleža je toliko petljao riječi da i bez pozornice lako me je zbunjivao.
Pogledala sam se u ogledalo i po ko zna koji put izgovorila:”Djeca hoće da žive! Djeca hoće da žive! Djeca nisu ničemu kriva!”
DJECA HOĆE DA ŽIVE! DJECA NISU NIČEMU KRIVA!!!
RSS