PODVODNI MONOLOZI
Kad me boli ja se tiho
sklupčam u oklop
svoje školjke
ostavim pluća na obali
zaronim ka dnu
i ne dišem
Kad me boli ja u pijesak
rasutih čestica sjećanja
gurnem glavu
da njima napunim usta
i ne pričam
samo pišem
FEMINA SPONGIA
Duša mi ova
spužvasto tkanje
danju je kvasim
golu i malu
noću je stisnem
svu zadrhtalu
u ledenom skloništu
od posteljine
prostrem je po prozorima
da se suši
dok se gledajući zvijezde
pokunjena
ne oljušti
SA FAJRONTA
Nekih se noći
do vrha toči
u magli dima
sve dok ne svane
za iste pjesme
drhtaje srca
i isto svježe
moje rak rane
PROLJEĆE
Kad iza brda proviri april
duša neobuzdano
smetne s uma
da ovom zemljom pliva otpad
pa se poput promrzlog čeda
ušuška njenim tlom
ko majčinim zagrljajem
POROD
Dok gorak ukus
mučnine varim
ja pružam dlan
pod rajsku česmu
da sperem ranu
kojom krvarim
pa stisnem zube
i rađam pjesmu
„Skice s jastučnice“ nisu tek nasumično poredani nacrti, nego jednpažljivo osmišljena knjiga zasnovana na dinamici preplitanja punoće života i njegovih (ne)povezanih fragmenata.
(Tatjana Bijelić)
„Skice s jastučnice“ samo su metaforički skice, one su pesme snažnih poruka koje dolaze iz dubine talenta, osećanja pripadnosti i saosećanja za svet praduše žene.
(Milica Milenković)
RSS