Čedna Radinović Lukić
Čedna Radinović Lukić, rođ. Lalić, Dalmatinka, živi na Bežanijskoj kosi, u Beogradu. Poeziju piše godinama. Član je Udruženja književnika Srbije, zatim ,mnogih književnih klubova u Srbiji i okruženju. Njene pesme štampane su u raznim antologijama i zbornicima, prevođene su na bugarski ,mađarski , engleski i francuski jezik. Predsednik je Saveza književnika u otadžbini i rasejanju na nivou Beograda i potpredsednik Saveza za celu zemlju. Član je i Hrvatskog književnog društva. Izdala je tri zbirke pesama dosad: Refleksija jednog tanga ,Raspletivi versi i Reminiscencija epizodnih nostalgija. Na Sajmu knjiga 2018. godine dobila je priznanje za rad od Udruženja pisaca Poeta, kao i priznanje za doprinos afirmaciji pisane reči od Književnog salona Stenka. Dobila je prvu nagradu za pesmu “Žena” u martu 2020 god, na konkursu grada Pančeva. Zatim je ušla u antologiju srpskih pisaca Figure u tekstu- gradovi u fokusu , antologija srpskih pesnika rođenih u periodu 1946-1996 god . Zbirka “Reminiscencija epizodnih nostalgija” je proglašena za najbolju zbirku poezije u Hrvatskoj za 2019.god. izvan hrvatskog izdavaštva, te joj je dodeljena prestižna nagrada “Književno pero” .
Miris dunja
Zamisli jutrom miris dunja,
dok si u postelji, a miris ti oči zatvara,
sve ti se oko tebe čini ,
kao neki smiraj dosanjani .
Zamisli da si samo nemi šapat postao ,
onaj što sve tišine nastale para, snaga uzdisaja kad u oči se udene najdraži lik,
i samo tu poželi da spava.
Zamisli, samo tad se buditi ne želiš, jer samo tad si živ i postojiš,
svestan da samo nju želiš, voliš.
Miris dunja, presahlog izvora ormarskih polica, usahlih postelja , još se širi, prožima kožu….
Bela jutra najavljuje, jesmo li možda samo jedno poglavlje ..
Uvek, samo ti
Umom mi prodireš,
kao pesak uskovitlani,
ka jugu putuješ,
peščani horizonti daleki,
vukove prelaziš,
podignutih repova zavijaju,
krzno im slepljeno od skorelih skrama ..
Mučenjem su naoružani ,
kao otrovom sopstvenim,
i svaki put mi otkidaš ,
po još jedan razuma komad.
Sebe se ne bojim,
poprimaš duh moj,
svet zenicama mojim usečenim, posmatraš ,
kroz njih vidiš drugačije.
Strah je za tebe raj,
krasote svakidašnje,
sasvim dovoljno da zahvatiš i more , i reku, nebo i svaki pesak pustinjski, vodja si ove karavane, nepresušni.
Mislima ti pojim
Osećam, setiš me se,
niz telo prostruji taj jasan znak,
tad misli se umire,
a, preko usana uzdah, jak.
Svaka noć, za pesnika je osnaženja puna, ne daj da te tamo dovučem,
svu tugu iz oka, što te tamo krije,
još vreme okopnilo nije.
Kroči samo, idi dalje,
sve osmehe gorčine,
koracima zgazi, nebo stoji ,
pod nogama tvojim,
sve zime ovoga sveta,
odavno više, ne umem da zbrojim.
Još te osećam,
mislima ti pojim.
RSS