NOĆ U VITOVNICI
Dok se Sunce zalasku sprema,
uputih se putem u pravcu Homolja.
Petrovcem ka selu Melnici,
manastiru Svetoj Vitovnici.
Portom se veče nadamnom spušta,
nasta tišina, prestaše ptice
da poje.
Ne ču se ni vetar gorom,
sve se utišalo,
nebom mesec fenjere pali,
a zvezde se roje.
Sedeći kraj groba Oca Tadeja,
kao da lagane nečije korake čujem.
Dal’portom nežno Gospod pohodi,
izvoru Vitovnice, toj Svetoj vodi.
Priđoh njoj Blagoslovenoj
i svoje umi lice,
svetinjom manastirska zazvoniše zvona.
Ču se molitva,
dana sveopšteg vaskrsenja,
Uz nju, iz gnezda, zapevaše usnule ptice.
Na svetinji manastirska vrata otvoriše,
krenuh Vitovnici na bogosluženje svoje.
Manastirom miris tamjana se širi,
dok pojci za monasima,
svoje tropare poje.
Sunce travkama, kapi zlatne rose pije,
pogled mi se na planine Homoljske vije.
Pa nek’svetinji, svako za blagoslov pođe,
Ko dosada ka njoj
dolazio nije!
Amin!!!
Autor – Branka Tirnanić
Krnjevo
RSS