Bilovi dani
Nekada davno, u predgrađu jednog dalekog grada,sjedio je zamisljen nad svojim djelom On, čudne i naprasite naravi koju često nije mogao da obuzda ali iznad svega čovjek koji je volio da slika.Slikao je veliki slikar svoje veliko djelo i noći je znao provesti razmišljajući o životu, društvu, socijalnom stanju i uglavnom tamnim bojama izražavao stanje duha.Međutim, ni on sam nije znao koliko je u stvari veliki i da će njegovo djelo imati izuzetnu vrijednost.Baš tad kad je slikao svoj portret nije mogao ni zamisliti da će ona ući u kontekst jednog ludog vremena u budućnosti, koja donosi nove vrijednosti.
-’’Da, budućnost zna da iznjedri prave vrijednosti ali ih tako isto zna da uguši, sputa!’’, pomisli Marko zagledan u jednu od slika tog velikog slikara iz prošlosti. Marko već dugo slika ali u zadnjih dvije tri godine otkako je počeo rat, ne radi svoj posao.Prije rata je bio profesor u lokalnoj gimnaziji i uživao solidan profesorski ugled, ali kome je to sad uopšte bilo i bitno.Nova dešavanja donosila su nove vrijednosti.Jedne noći je bio utonuo duboko u apatiju, mračne misli o ratu ,besmislu mnogih dešavanja,tragičnosti ljudskih sudbina, ali ga iz te dubine po ko zna koji put povrati pogled na radničke rukavice koje su stajale u ćošku sobe.Imao je dogovoren posao na nekoj građevini i nije mu bilo lako trpiti nagomilane frustracije zbog podsmijavanja jer je magistar likovne umjetnosti, a radi,čini mu se, najprostije stvari.Pritom ga nije bilo sramota tih čestitih majstora s kojima je radio nego onih koji nisu bili ni svjesni da vrijedjaju sopstvenom pojavom .Dani su mu bili isti,Ujutro bi ustao spremio se i otputovao na posao nedaleko od stana. Dremljivo, neraspoloženo i bez razumijevanja za filozofiju zidarstva otpočinjao bi svaki radni dan ali kako vrijeme odmiče predavao bi se duhovitim dosjetkama majstora makar i sam bio predmet šale. Jednog dana ,dok je pored njega prolazio dječak koji im donosi vodu on ga zaustavi pitanjem:
-Kako se tebi čini ova naša rabota?
Dječak radozanlo pogleda pa reče:
-Čika Bil hoće i lift !?!
…’’čika Bil…’’ odzvanjalo je dugo i tupo u Markovim ušima.
Nadimak se savršeno uklapao u kontekst vremena,suludih dešavanja koje je donosio rat,vremena kad se sistem vrijednosti mijenja izbacujući poplave primitivizma ,pohlepe i takvih dešavanja koja bi da nisu tužna bila sigurno smiješna.
-Znači ,gazda kuće se zove Bil? Upita Marko.
-Pa da, majstor Dule naredio s njim da napravite kuću,ne znam kako se zapravo zove ali tata kaže da su ga prije rata u našem selu zvali Bilmez.
Bilmez je inače bio dosta okrutan i surov nadimak i zato je volio kad ga zovu Bil, jer mu je to više ležalo ,ali ne zbog surovosti prvog nego zbog savremenijeg prizvuka drugog. U suštini nije se ljutio ni na nadimak Bilmez jer nije imao sklonosti a ni želje da bilo šta misli niti je shvatao značaj težine i tuposti tog nadimka.Znao je često svima da stavi do znanja da je najjači, da podvikne u birtiji ili drugim seoskim ceremonijama pa da izazove po petoricu da se tuku.Volio je da ponižava ljude, cerekajuci što je nekog istukao ili na drugi način ponizio i ismijao.Oni mnogo slabiji su mu laskali govoreći
– Ti si Bile Bog!!!
On bi u tim trenucima digao glavu u znak ponosnog stava i širio usta u dug i besmilen kez.Rijetko je išao među ostali svijet ali kad ode to bi bilo na seoske igranke ili pijace. Često bi na tim skupovima znao napraviti gužvu ali bi policija stizala za tren oka i on bi odležao po par dana u pritvoru pa čak ni oni najplašljiviji se nisu pretjerano bojali jer su znali da će ako počne da pravi probleme završiti s lisicama na rukama.Medjutim, to novo vrijeme donijelo je i odnijelo puno toga ali ,čini se, najviše donijelo slobode da Bil radi šta hoće.
Kad bi ga pitali ni on ne bi znao tačno da kaže čim se bavi,počeo je da gradi stil i postaje akutelan,da se oblači kako mu kažu da treba a ne kao prije,bez stila.Čini se da je doživljavao korjenite promjene mijenajuci životni ambijent ali ne i sebe,vrijeme i ljudi su se prilagođavali njemu,sve se čini da je bilo tako.
Kad je položio vozački ispit pričalo se kako treba da ga postave na neko odgovorno mjesto.Jedni su govorili da se radi o nekoj firmi, drugi da će ga u vojnu službu a treći da će ipak u politiku.Govorilo se, da je se dovoljno emancipovo i da je zreo za funkciju.Ljudi koji su ga iole poznavali su se čudili govoreći:
-Pa je li moguće, ne nije istina, nije on toliko sposoban ni učen!?
Oni koji su mu bili naklonjeni i sa željom da ga opravdaju tvrdili su kako je imao čudesan dar za stočarstvo i kako mu se, nekad davno, krava po tri puta godišnje telila.Čudno i nevjerovatno ali se vjerovalo u to.Moglo se tako čuti kad njegove bivše komšije na večernjim sjedeljkama uz meze i rakiju govore:
-eee ima to veze, nije da nema , davno su se već mogle nazreti ’’te neke’’ crte u njegovom karakteru,ma znalo se da će biti nešto od njega?!?
Zaista u vremenu kad cilj opravdava sredstvo a Bil veoma lako uspijeva da mistifikuje sopstvenu ličnost ništa nije izgledalo nemogće.Htjeti i moći,činilo mu se da su isto.
Pošto mu dječak ispriča sve što je znao o Bilu Marko utonu u razmišljanja.Izraz lica ne baš srećan je odavao dubinu i težinu misli ali ga prekinu ubrzo zvuk sirene dolazećeg auta iz kog trasti najnoviji Hit podneblja.Bio je to upravo Bil,stasit i hrabar koji već izlazeći iz auta viknu:
-To majstorri! Pljesnu Marka po ramenu jer mu je bio nadomak ruke tako da se ovaj saže.
-Ooo Bile, kako vam se čini?!Povikaše radnici iza kuće:
-To!K’o bostanka! hahaha!Sad ćete popiti po litar viskija,stranog!
-Neka ,hvala ne pijem, reče Marko ali ga ovaj začudjeno i poluotvorenih usta iz kojih je izbijao zadah alkohola, pogleda i reče:
-Ti nisi momak u dure! Ima l’ ko da odbija šta džaba, jeben vakat ništa nema džabe!?Lako je tebi, lopata mješalica i šopaj… Ti nista ne znaš kako to danas ide, moj pos’o je hiiii…..nekad su za vake stvari…eee!!!’’(nekako otužno reče, kao više za sebe,kao da sa zebnjom isprati misao da je vrijeme izabralo baš njega te skoro vidno srećan zbog toga podrignu na glas i udalji se da vidi kako gradjevina izgleda sa strane,pjevušeći:
-U školu sam išao do pola al’ kupio najnovija kola ,Hooojjj!’’( odjednom vrisnu, od radosti reklo bi se) zatim pogleda nekako iskosa na Marka i kao da je nešto otkrio namrgodi se i reče:
-Ajde ti mršavi šta si se ukupio, mrdaj!Oće dnevnicu.!?Lopata se ne drži tako nego ’vako (okrenu se i uze lopatu da pokaže zarivajući je u pijesak).Ako ne bude po mom ćejfu,rušite i ope’ pravite!
Marko ga potišteno pogleda, htjede nešto reći ali mu dostojanstvo i ponos nisu dali pa je prećutao i sklonio se u stranu.Ubijala ga je najtuplje i najžešće žaoka koja ujeda vrijednost ,ono što je gradio čitav život radeći na sopstvenoj ličnosti i čini se da mu je manje bilo žao kuće koja je izgorjela i koju je napustio zbog rata od tog osjećaja koji je imao u sebi.To je bio taj unutrašnji rat koji nije smjeo izgubiti a bitku za bitkom je gubio.
Dani na građevini protekli su relativno brzo .Kad je trebalo da budu plaćeni Bil se nije pojavio a kasnije je poručio da će sve biti sredjeno.Radnici iako razočarani nisu bili previse ljuti na njega jer ionako nisu bili sigurni šta mogu kupiti za te pare koje bi i dobili jer vec sutradan možda ne budu u opticaju ili ih obezvrijede neke nove sa više nula ili čak drugim likom. Bil je nekim čudom sve više ulazio u žižu interesovanja,žene su počele da se raspituju za njega,da li je sam,odjednom su se pojavili i neki daleki rođaci koji ga nikad prije nisu posjećivali i koji su kako kažu oduvijek vjerovali da će on uspjeti.
Zaista, čudilo je to gdje spavase toliki talenti u čovjeku?!Kuću je sredio na brzaka, nabacao u nju stvari bez reda i ukusa ali kako je govorio ’’sve po prvoj modi’’.Odjednom se počeo osjećati bitnim,staviše elitom i stvarno naizgled i bilo je tako.
Slobodno vrijeme je najviše provodio konzumirajući alkohol na terasi ispred kuće, baš kao i tog popodneva kad je naišao Murat (ciganin iz Bilovog sela, jedan od rijetkih kog je i dalje cijenio govoreći da ima šmeka.)
-Đes’ jaro oklen ti?,viknu Bil presrećan što ga je ugledao.
On pokaza kao u žurbi prstom na traktor koji je štektao natovaren stvarima nakupljenim negdje u napuštenim kućama.
-Đe sad nađe bazu jarane?
-Eee batko, ima se još kolko duša ište, gre’ota da propadne nego pazari šta od mene!
-More!!! , reče bez dvoumljenja .
Uzeo je tv, radio i jednu poveću sliku čije vrijednosti nije bio svjestan ali je imala lijep okvir boje zlata pa ga je privuklo!Čim je ispratio Murata nastavio je da se doljeva alkoholom.Sliku je okačio iznad televizora, na zid.Legao na krevet i počeo na glas da se smije liku sa portreta.
-Bradonja!kapetane,kapetane..dobre fore jarane!?na šta budale nisu gubile vrijeme,haha!Čuj slik’o bradonju?!Hahaha!!!
Slika je nepomično stajala na zidu,kao da ga je sam njen autor gledao odnekud krišom ispod obrva ali nije smjeo da izadje u tu jazbinu gdje vladaju drugačiji i veoma čudni zakoni!U svom tom sivilu oko njega slika poznatog umjetnika zračila je pravu vrijednost , tražeći smisao, one koji će s pažnjom gledati na nju ali ne!Ona je kao i mnoštvo drugih stvari tonula i plakala u samoći,daleko od pravog ambijenta.Uostalom,služila mu je kao podloga na kojoj ponekad upljeska mušicu ili ju je pak skidao pa mašući rastjerivao dim koji izbija iz šporeta.
Iz komičnog zanosa ismijavanja slike prekinuo ga je glas sa TVa koji govori o ratištu i izvjestava broj poginulih i ranjenih.On poznavši nekog vojnika iz njegovog sela reče:
-Smradovi jedni, samo rokanje nidje muz’ke!!!
Zaista čudno u cijeloj stvari je bilo to sto nije nikad poželio da ode u rat i svo ono junastvo koje pokazivaše nekad izazivajuči pola kafane na megdan, te niz patriotskih osjećanja, sve je to bilo samo dizanje u očima drugih.Jer očekivalo se od kršnog momčine poput njega svakako mnogo, bar kad je sila u pitanju.Međutim izgleda da je u toj svojoj mutaciji dobio dosta lukavstva ili je to oduvijek i imao samo su ga ljudi pogrešno doživaljvali.
I tako…Bilovi dani su proticali kao u snu ali kako ni san ne traje vječno to je i on počeo da se budi.Posao koji je nekad zaustavljao na razumnim granicama predstavljao je samo uvod u neke nove sfere u kojima nije bio tako suveren kao nekad u danima svog junačenja.
Nostalgično se prisjećao prošlosti.Nedostajali su mu svi ti dani kad je ljude gledao drugačije,ponekad na pijaci kad prodaje stoku ili uveče u kafani,nerijetko komunicirajući samo pesnicama. Ma kako izgledao srećan on nije mogao da izdrži pritisak uloge koju mu je donio Bil.Bilmez da ali Bil nekako čudno i dosadno savremen za njega.
Zanos koji ga je nosio je nestao i on je bez objašnjenja prestao da se javlja na telefon i da izbjegava ’’poslovne jarane’’.Više nije bivao ispunjen ni zadovoljan.Čak je dobio i batine jer je u kafani bez razloga čovjeku izbio dva zuba.
Jedne noći. (Bila je zima, decembar).Izašao je pred sam cik zore da obavi ’’redovne poslovne aktivnosti’’ i zaboravio da ugasi grijalicu koja je izazvala požar.Komšije su, iako nisu bile blagonaklone prema njemu odmah javile vatrogascima koji su ubrzo stigli i spasili sto se spasiti moglo.Slika je bila požutjela od temperature i okvira pomalo nagorjelih.Bil je ubrzo stigao ali bez puno panike kao da je očekivao početak kraja tog snovidjenja koje ga što više raste više guta.Kuću je prodao a gubitak u robi naknadio i još mu ostalo, dovoljno za život, pristojan kad bi znao da ga uredi.
Komentari svega što se desilo bili su razliciti.Jedni su govorili
-Šteta ne da se čovjeku naprijed, drugi se cinično smijali gledajući u svemu svojevrsnu morlanu satisfakciju.
Kad se sve smirilo i ljudi se razišli on je mirno otišao u kafanu,mrmljajuci nešto,onako, više za sebe. Marko je te noci legao icrpljen i izmoren blijedom svakodnevicom.Cim je zaspao dodje mu na san čudna slika negdje ,nekog hodnika neke zgrade u kom stoji mnogo ljudi i svi nešto negoduju i traže vičući:
-Pustite mene,ja sam prvi doš’o,
-Ja sam na redu da uđem…
-Ja sam prioritet ja hoću kuću,meni je izgorjela kuća
Iz te nezadovoljne gomile neki student povika:
-ludaci jedni pa je li vi mislite da je ozbiljnost vašeg zahtjeva uopšte bitna!?!
Marko ne shvati najbolje otkud on tu,valjda da se žali na nekog ili nešto ali nije htjeo da to drugi vide pa nije iznosio svoj problem.Gurali su ga laktovima i potiskivali ali na kraju kad se konačno priblizi vratima sjeti se da je dosao da trazi pomoc za majcino liječenje…U trenutku kad je došao na red da uđe kroz cijelu masu, progura se neka veoma atraktivna djevojka, sa visoko podignutom rukom naopako okrentom pokazujuci prste sa idzuženim ,nalakiranim noktima govoreći:
-Molim prolaz, ko će meni nadoknaditi moj nokat, znate li vi koliko košta jedan ovakav nokat?!
….On bez snage da progovori,sav zgrožen i u nevjerici…dok ga čovjek sa vrata ne odgurnu i otjera na kraj reda da bi ta ista prošla unutra…a iz sobe se samo začuo dubok glas koji govori:
-Pustite gospodjicu, pa toje kompleksan i bitan problem naseg društva koji hitno moramo rijesiti.
Kako se samo bijedno osjećao u tom trenutku. Okrenu se tim istim ljudima koji su gledali u njega i tiho,gotovo bez glasa prošapta ;
-…Ali ovo je besmilica,… ovo je ljudi besmislica…kakav sad nokat, čekam već ko zna koliko dugo…mojoj majci je zaista potrebna pomoć!
…Oni su ga samo blijedo i nestvarno gledali i ćutali.Kroz maleni prozor na sobi u kojoj je spavao prodirala je mjesečina i pravila igru sijenki…Poptuno zbunjen i zgrožen snom on se prenu i ustade iz kreveta.Teo je na drugom krevetu mirno spavao.
Ubrzo je svanulo jutro. Na nebu iznad grada oblaci su se bili razišli i sunce sramežljivo probijalo svojim blagotvornim zracima.Marko je ustao i odmah sjeo za svoj radni sto.Odjednom mu se javila misao da naslika Bilov portret želeći da u njega što vjernije ugradi sivilo cijelog doba svu tragikomičnost i izvitoperenost ličnosti, vremena i dešavanja ali kako god da je povlačio crte i kojom god da ih je bojom bojio činilo se kao da je propustio neku emociju koja svakako zaslužuje da se nadje na portretu.Nije bilo lako odraziti svu tugu,vjerno je prenijeti na papir. Slikao je naporno nekoliko sati i Baš kad se spremao da stavi završne boje u sobu utrča njegov mladji brat Teo(koji bio student likovne akademije) i vidno uzbudjen reče:
-’’Izgorjela Bilova kuća’’!!….
Marko se u prvi mah ražali na njega, zatim sleže ramenima i nekako tužno pomisli kako propade još jedna stvar koju je gradio, ali prećuta jer bi bilo ironično da je to i rekao.Umjesto toga poslao je Tea po pivo.On krenu ali kao da se dosjeti stade i reče mu:
-Pa , ti ne piješ?
-Ni ti ne pušiš a držiš cigarete ispod stola?!
Posle par trenutaka otrčao je sav ozaren nekom čudnom i iznenadnom svježinom, valjda što mu je brat konačno rekao nešto duhovito i bez mračnih pogleda.Hitrim koracima krenuo je ka obližnjoj prodavnici ali prolazeći pored kontejnera iza zgrade osjeti miris zapaljenih i nagorjelih stvari koje su dovežene iz Bilove kuće i priđe iz čiste radoznalosti da vidi šta je sve bilo zapaljeno.Ispred njega se nalazila ogromna količina pepela i nagorjelih stvari.Kad je malo bolje zagledao blago rečeno stao je zapanjen pred prizorom.Na krevetu, tj.bolje rečeno pepelu od kreveta ležala je slika Van Gogovog portreta .Nevjerovatan prizor.Slika neprocjenive vrijednosti u smeću.Okrenu se na brzinu da pogleda vidi li ga ko ali pošto se uvjerio da je sam uze sliku i otrča kući.S vrata je već vikao Marka:
-Vidi,Van Gog na smeću !?! Ovaj začuđen i u nevjerici reče:
-Ne mogu da vjerujem!?Pa to je…dok su njih dvojica stajali začuđeni i sabirali utiske napolju se čula sirena i nečiji glas:
-Odvedoše Bila!
Autor: Dejan Spasojevic, zbirka kraktih priča Drugi obraz, 2011.
RSS