“Pali li neka od vas?”
“Rijetko. U svakom slučaju nemamo.”, odgovorila je.
Uzeo je upaljač iz ležista za punjenje i izvukao smotuljak trave.
“Uzmi! Ne smijemo ovo preko grane. Ko će se objašnjavati sa Bosancima.”, nasmijao se.
Strpala je brzinski u novčanik, ne znajući na kakvu reakciju, svojih drugarica, bi mogla naići.
Jedna od njih, na njeno iznenađenje se okrenula i rekla – Zovi me za to!
Druga se napravila da ništa ne vidi.
– Gdje da vas ostavimo?
– Može ovdje, na kruzni.
– Svako dobro djevojke! Čuvajte se!
Dole, u gradu, ih je čekalo društvo i već spremna hrana za ogladnjele putnike…
*
Mjesec dana posle fešta od vina.
Duša na dušu u jednom poznatom art kafeu. Okrenula se iza sebe i ugledala dva metra visokog čovjeka, poznatog lika. Stajao je sa dvije žene. Jednu je poznavala licno.
Ova druga bi mogla biti…
Bol u želudcu. Nije ocekivala to.
Pravili su se da se ne primjećuju, iako, toliko blizu jedno drugom, mogla je jasno da osjeti čak i miris njegove kože.
Dodirnuli bi se na tren, i bol joj je postajala još veća.
Izašla je na ulicu.
U ušima joj je odzvanjala dobro poznata melodija:
Left me alone, when I needed the light
Fell to my knees, and I wept for my life…
Izašao je na druga vrata i stao tik do nje.
Onaj momenat kad strast preraste u gađenje…
Prekrila je maramom svoja ogolićena ramena i krenula ka ponti kroz uske mračne ulice.
– Zora samo što nije.
– Da. Trebao bih se vratiti.
– Ne razumijem zašto si uopšte i pošao?
– Mislio sam da imamo o čemu razgovarati?
Šum mora joj je ulivao neku snagu i mir.
Otvorila je novčanik i smotala sasušenu travu u njegov duvan.
Okrenula se prema njemu i odlučno izgovorila:
– Izgleda da više nemamo o čemu razgovarati! Samo idi!
Nekoliko minuta stajao je nevjerujući u to što čuje…
Sunce se pomaljalo iza stare tvrdjave.
Kroz suze i dim je uspjevala da isprati siluetu krupnog čovjeka koja nestaje na glavnoj kapiji omiljenog joj grada.
Znala je, to mora biti kraj!
Bol…
SAN
– Bilo je mnogo drveća. I kora je bila stara, i debela. Hrastovina.
– To je dobar znak.
– Svuda po njima bila je prepiska, meni poznata, i jedno veliko “Šta želiš reći?”.
Shvatila sam da u tom momentu nisam znala šta sam željela reći.
– Misliš nisi htjela?
Odmahnula sam rukom, mrzeći što me lako provaljuje.
– Sve je bilo pod konac složeno na starom kamionu. Ličilo je na vojni automobil onih ratnih devedesetih…Pinzgauer.
Hodala sam oko vozila i čitala jasne poruke, po korama drveća, koje samo što se nisu odvojile od svojih stabala.
– Mora biti da je vrijeme da se otkriješ. To drvo to si ti. Kora je sve ono što kazeš, iza tudjeg imena.
– I stara je, baš je bila onako naborana i stara, kao lice moje bake pred samu smrt.
A to njegovo “Šta želis reći?”, izazivalo je strah u meni.
– Opet taj tvoj strah od ostavljanja!
– San prije toga dekorisali smo kuću u zlatno. Majka, brat i ja.
Majka se protivila, ali posle je shvatila da nam kuća izgleda otmeno, sa svim tim ispucalim folijama. Nismo mnogo bili potrešeni što se pola sata prije toga bez nekog određenog razloga srušila.
Kao da smo jedva dočekali renoviranje, iako smo to učinili samo nekoliko mjeseci ranije.
– Sviđa mi se.
– San posle svih snova, jezivo!
Bježali sam od Nje.
Tata i ja.
Nisam mu vidila lice.
Dozivao me je sa sprata iznad, da bi mi dao do znanja da će sve biti u redu. Smijao se razbijajući mi strah.
Bila sam svjesna da je već odavno mrtav, ali prijalo mi je da ga čujem, i osjetim njegovo prisustvo.
Nakon nekog vremena, Ona se izvukla kroz napuklinu na zidu, kroz koju je ušla jaka sunčeva svjetlost.
– Dobro razmisli. Mislim da je došlo vrijeme da se ogoliš! Da zbaciš baš tu koru, iza koje se kriješ! Da ostane samo ono fino glatko mlado drvo, i jasna poruka onoga što želiš reći!
Jer nema straha!
Nestao je sa njim.
Autor : Slavica Perućica
RSS