Mnogo i jako sam vikao,izbezumljen od srdžbe i nekog oholog bijesa.Znam da nisam trebao, ali sa svakom novom uvredom kao da sam se sladio i takmičio sa nekim zlom u sebi.Moj prijatelj je samo ćutao ,tek povremeno bi mu preko lica prelazilo rumenilo koje se smjenjivalo sa vidljivom neprijatnosti.U očima se prostirala tuga.Okrenuo se i uzeo džezvu i ljubičastu teglu obojenu šarenim motivima cvijeća, i pristavio kafu.Pogled na tu,njemu najdražu posudu,me je naglo zaustavio u osudama.Ona je bila poklon njegovog malog prijatelja,iz vremena kad je dobrovoljno ostao bez doma
Podijelio je sve što je imao ,ostavivši za sebe,jedinu dragocjenost koju je imao,čisto,krotko srce, i krenuo u neizvjesnost.Bio je mlad,snažan čovjek,kada je svoju imovinu poklonio jednoj ženi koja je imala bolesnog sina.Mislio je da će kroz život zaraditi i steći opet stan,kakav je imao.Upoznao sam ga pri jednom humanitarnom,volonterskom radu u Bosni.
Obzirom da je patio od niskog pritiska ,budnost je često podizao ukusnim aromatičnim napitkom – kafom.Pio je mnogo te crne tekućine i lično sam smatrao da je to štetno.No, na moje dobronamjerne opaske, samo bi nemarno slegnuo ramenima i rekao
-Ah,prijatelju,nije to najveće zlo koje čovjeka može zadesiti.Teže od toga je,nemati sa kim popiti kafu..
Danas mi te njegove riječi imaju jače značenje nego ikad.To jutro sam svo zlo izlio pred nedužnim čovjekom.Prije godinu dana sam ga pozvao u moj dom, da sa mojom porodicom bude dio obitelji koja mu je nedostajala.Oženio se davno ali ga je supruga ubrzo napustila. Smetalo joj je njegovo široko srce i smatrala je da je budalasto biti toliko dobar za druge.Djecu nisu imali.Od tada se nije ni trudio steći neku imovinu.Sve što bi zaradio,kao slobodan umjetnik kroz svoje slike,djelio je onima koji nemaju.Sebe nije doživljavao tako.Uvijek je smatrao da ne pripada siromašnim.I bio je tako u pravu.
Na jednom proputovanju dok je hladna kišica sipila ,i kvasila njegovu iznošenu jaknu,ugledao je malu cigančicu šćućurenu pod nastrešnicom jedne trafike.Drhtala je od zime,čupava,umazana sa bosim nogama na kojima su bile cipele za dva broja veće.U zagrljaju mršavih ručica imala je tu šarenu teglu u kojoj su zveckala i sudarala se,dva klikera.Iz razgovora sa njom je saznao da nije jela dva dana i da će strina da je izbije ako ne donese kući nešto para.Otišao je do najbližeg kioska brze hrane i kupio joj veliku pljeskavicu..Čučnuo je pored nje i uživao gledajući kako slasno mljacka i guta zalogaje mesa.Gledala ga je zažarenim ,crnim, kao noć,očima.Bilo je neobično vidjeti tako malu djevojčicu,koja je u kratkom vremenu zbrisala toliki obrok.Rukom je obrisala usta i široko se osmjehnula.Imala je pokvarene prednje zube.
-Imaš li koji dinar,izbiće me strina ako ne dam pare?
Izvadio je dosta novčanica i ćušnuo joj u ruku.
-Nemoj sve da joj daš,sakrij da opet sutra jedeš pljeskavicu.
Ćutala je.Gledala ga je zahvalno i uzela teglu sa poda.Dva klikera je gurnula u džep.
-Uzmi ti ovo.Da se sjetiš kad smo postali drugovi.Sada si moj najbolji drug.
Od tada je samo u toj tegli držao kafu i u mislima sa malom Dalilom je ispijao.
Kod mene je donio malu putnu torbu,jedno ćebe,nešto garderobe,kistove i boje, i tu šarenu teglu,punu kafe.Dao sam mu jedan kutak i krevet, dok nešto novca sakupi i uspije platiti bolji stan od onog,koji se nije mogao nazvati tako.Međutim,nikada nije uspio da sakupi još “to malo”, da bi prešao u iznajmljen stan.Svaki put kad bi skupio dovoljnu količinu novca,nalazio bi nekoga “ko je bio tako nesrećan”da bi opet sve počinjao ispočetka i nanovo skupljao za svoj stan.Tog jutra sam ustao i ugledao ga kako sjedi na mojoj fotelji i prelistava jučerašnje novine.Odjednom me je preplavila oholost koja se stopila sa zlobom i pomislio sam kako je drzak i slobodan.Kako ugrožava moju privatnost,kako ne plaća ni račune ni struju ,kako moja porodica trpi zbog njega što nije sposoban da misli na sebe i svoj opstanak.Kako je nezahvalan jer mi nikada nije rekao koliko mu vrijedim kao prijatelj.I koliko ne mogu shvatiti to naširoko davanje sirotinji kad i sam pripada tom rangu a već godinu dana je kod mene.
-Neka mračna priroda mene ,se povampirila i toliko toga teškog sam izrekao.Ljudska pala priroda me je obuzela oče,zato sam došao da se ispovjedim.Sutra počinje Božićni post.Kako da čekam rođenje Hrista?
Tog dana je otišao.Kad smo se vratili sa posla ,osjetio sam neku neprirodnu tišinu.Uplašio sam se da nije sa nama više.Popeo sam se na sprat i ugledao uredno složenu posteljinu na krevetu.Ormar je bio bez njegovih stvari.Na stolu je ostavio kratku poruku
-Otišao sam ka nekim nepoznatim predjelima.Oprosti mom nemaru,hvala na dobroti tvog doma.Trebalo je ranije da se sjetim koliko sam vam oduzeo mira.Zauvjek ću vam biti zahvalan.Ovo je tek mala i nikad dovoljna zahvalnost ,ne ljutite se.Na stolu je ostavio svežanj novčanica.Taman dovoljno za godinu dana podstanarskog života.
Ključ smo pronašli pod otiračem ulaznih vrata.Pekla me je ta njegova dobrota.Taj dobrovoljni odlazak.Taj novac koji je skupio i očito imao namjeru da nas rastereti svog prisustva.Sigurno je tražio stan za sebe.Ali ne, ovako.Uz nepovratno teške i bolne riječi.Savjest je pokušala da se umiri nekim opravdanjima ali noćima oče, nisam mogao da spavam.Ne znam ni gdje je moj prijatelj sada.Gdje spava?Nema ni toplu odjeću,a sav novac je ostavio nama.
-Bog ga sigurno čuva.A,ti, nemoj sada činiti još teži prestup.Ne očajavaj.U ovom postu koji počinje sutra,neka ti podvig bude -smirenje. Smireno srce obuzdava i jezik otrovni. Porodi u sebi vrlinu sa kojom se zadobija cijeli svijet ,dok se u praskozorju zore,bude rađao naš Mladenac.
-Neka tako bude,oče.Trudiću se zadobiti tu vrlinu i moliću cijeli post za svog prijatelja.Uzmite ovaj novac,dajte nekom kome će dobrota mog prijatelja,zagrijati srce u ovim hladnim zimskim danima.I recite da je od njega.
Jutros na početku Božićnog posta, dok ispijam kafu sam, u toplom domu, čekajući suprugu sa posla ,a djecu iz škole,čujem riječi mog plemenitog pijatelja ,koji mi tako nedostaje
-Ah,prijatelju moj, teže od svega je,nemati sa kim popiti kafu.
Autor: Alex Saška
RSS