Nove knjige kraljevačkih autora: dok se neke njene vršnjakinje preko politike, kiča ili materijalizovanjem ženskih atributa uzdižu i do samog vrha vlasti, Nataša Đurović “dokoliči” na margini, izrađujući retko kome potrebne suvenire i ispisujući dnevničke zabeleške
Poslednjeg dana septembra meseca, a na samom pragu još jednog oktobra, koji je po mnogo čemu značajan za Kraljevo i Kraljevčane, u Svečanoj sali Skupštine Kraljeva, održana je promocija knjige „Dnevnik dokone domaćice“ kraljevačke spisateljice Nataše Đurović (rođena 1974. godine, a po obrazovanju je diplomirana pravnica)
Već samim naslovom koji je, zapavo, oksimoronski zapletena sintagma, nagovšeten je ambivalentan odnos autorke prema takozvanim gospodarima sveta i bilo čega drugog, ali i provokativan kreativni stav nekoga kome je, silom prilika, samo kreacija ostala kao smisao života i kopča za opstanak u njemu – životu među praznim glavama sa još ispraznijim životima. Naime, ako se vodimo logikom, a ne stilistikom i magijom reči, čak i u ovakvim državnim tvorevinama domaćica je nešto što samo po sebi podrazumeva neprekidno aktivnu žensku individuu, čak sve aktivniju što su vremena teža. U skladu sa tim, dokona domaćicazaista budi interesovanje znatiželjnog čitaoca i traži objašnjenje za svoje lenstvovanje u oskudnim i tegobnim vremenima, koja traju. Međutim, ubacujući u igru rečima, a i smislovima – dnevnik, čitava stvar se komplikuje do apsurda, budući da dokona domaćica koja ispisuje dnevnik, ako to radi ozbiljno, obavlja vrlo značajan posao kojem je posvećena i koji joj, na neki način, postaje zanimanje. Ali, prosto rečeno, u ovom slučaju dnevnik dokone domaćice je, zapravo, sintagma koja istovremeno objašnjava vrstu književnog žanra smeštenog među korice ove knjige i status njene autorke.
Iako je po obrazovanju diplomirana pravnica, sa punih 43 godine života, Nataša nikad nije radila ono za šta se školovala. I to ne svojom voljom, naravno, odnosno naprotiv, bolje rečeno. Kao i mnogi drugi njeni ispisnici, a i mnogo mlađi školovani ljudi oba pola, ona nikada nije uspela da nađe svoje mesto u ovom sistemu, adekvatno njenom obrazovanju i drugim kvalitetima koje neosporno ima. Shvativši to, okrenula se samoj sebi i svojoj dokolici, pa je uz uzgajanje i vaspitavanje ćerke počela da se bavi mnogim stvarima koje bi u normalnim uslovima mogle da se smatraju hobijem, ali i cepanjem drva, sitnim popravkama i drugim težim radovima koji spadaju u domaćinske poslove, doduše muške. Uostalom, u njenoj kratkoj biografiji, pored ostalog, piše: “Ponosna na nepopularno zvanje domaćice u vremenu kad su titule na ceni, ostvaruje se kroz pisanje, kreativni rad, proizvodnju suvenira i ostale zanimacije zbog kojih, takođe, sa ponosom, nosi etiketu dokona”
Ova dokona gospođa svoje kolumne, eseje i kratke priče objavljuje na portalu “Konkretno“, “As“, sajtu “Akademos” koji se bavi kulturnom i istorijskom baštinom Balkana, kao i u književnom časopisu “Sizif“. Piše i poeziju, a njeni radovi su do sada bili deo štampanih i elektronskih izdanja zbornika. “Dnevnik dokone domaćice” je njeno prvo objavljeno delo u formi knjige, kakvu smo nekada poznavali.
Dakle, iz svege rečenog, a još više onoga što se samo naslutiti može, Nataša je imala više nego mnoštvo razloga da se oglasi jednom pesimističkom i teškom kritikom obremenjenom knjigom u kojoj bi sublimirala i pred javnost istresla sav svoj opravdani gnev ne svojom voljom iz životnih tokova skrajnute žene koja se bori za minimum egzistencije. Jer, dok se njene vršnjakinje preko politike, kiča, parazitizma i materijalizovanjem bogom danih ženskih atributa veličanstveno uzdižu na statusnoj lestvici do neslućenih visina, čak i samog vrha vlasti, ona tiho “dokoliči” na margini, izrađujući retko kome potrebne suvenire, obavljajući kućne poslove i ispisujući svoje dnevničke zabeleške. Ali kako to već biva, da je naša autorka imala tu sreću da joj se ostvare snovi i postane deo pravosudnog esnafa, možda nikada u njoj spisateljska iskra ne bi imala poticaj da zasvetli punim sjajem i plane u svoj svojoj snazi.
Nataša Đurović je autorka koja prvom knjigom pokazuje svoju zrelost, daleko od takozvanog ženskog pisma i nesigurnosti koja obično prati početnike. Ona se pojavljuje kao već formirana spisateljica koja skreće pažnju svojom veštinom, karakterističnim stilom pažljivog posmatrača koji svoje utiske ume da prenese čitaocu, ali i autorke za koju gotovo da i ne postoji oblast u koju se ona ne usuđuje da zaroni i izađe na površinu sa biserom smisla koji na dlanu nudi čitaocu. Od preispitivanja istorijskih zabluda i istina, preko reportažnih opisa privatizovane domovine, lirskih traktata o svakodnevnim sitnicama koje život čine krupnim izazovom, do ozbiljnih filozofsko-psihološko-kritičkih sudova o našem zlehudom propadanju čiji je i ona savremenik i akter. U sve to, a naročito u ovo potonje, Nataša se upušta znalački i olako, sa sigurnošću nekoga ko poznaje tematiku, vlada jezikom u sprovođenju svoje ideje i bez rezignacije koja bi od njene literature stvorila oružje za obračun sa gospodarima sveopšteg haosa u ovom delu sveta. Njena dokoličarska avantura ispisivanja svojih promišljanja o ljudima i događajima tranzicione degradacije svega, osim prostote i sebičnosti, na taj način postaje svojevrsna slika, odnosno dokument jednog vremena u kojem gotovo ništa nije onako kako bi trebalo, bar sa stanovišta logičnog mišljenja i pristupa.
“I tako teče naša svakodnevica u kojoj, priznali ili ne, sve počiva na skrivanju – od podočnjaka preko emocija do skrivanja iza uniformi, položaja, principa… Nekad mi se čini da na neki morbidan način, uživamo u tome i da što je čovek neosetljiviji, zatvoreniji, tretira se kao jači i stabilniji, prilagodljiviji, uspešniji. Katastrofa svetskih razmera!
Biti star, postalo je nepristojno; biti umoran-takođe! A tek biti emotivan!? Nedopustivo!
Prvo rešava kozmetička industrija, ciljajući na psihologiju žena, a tom triku nije odolela ni muška populacija, pa se sve skupa svelo na prkošenje vremenu i prirodnim procesima. Prazne glave-prazni životi, a treba to sakriti.”,odlomak iz priče”Skrivanja”,knjiga “Dnevnik dokone domaćice”, Nataše Đurović.
Ovakav stav, za razliku od mnoštva režimskih pisaca koji su pristali na ćutanje ili izbegavanje škakljivih tema zarad privilegija koje imaju, svesno ili nesvesno učestvujući u gušenju slobodne misli i kuture u celini, Natašu opet svrstava na suprotnu stranu koja u postojećim okolnostima teško da može doneti status dovoljan za održavanje života. Svesna toga, naša autorka ne odstupa od svojih nazora i ne priklanja se “osvedočenim” i profitabilnim leterarnim kreacijama. Naprotiv, ona ide dalje u svom naumu i svojoj misiji, sve “potkovanija”, ozbiljnija i svesnija onoga što radi, baš onako kako su oduvek radili oni koji su bili predodređeni da obave nešto u ime mnoštva drugih, sa približnom svesnošću ali nedostižnom kreativnošću i energijom da se pokrenu na akciju. Ili će biti sa svesnim parazitskim kalkulisanjem zarad svoje dobrobiti.
Bilo kako bilo, Nataša Đurović se svojom prvom knjigom svrstava u red savremenih srpskih pisaca, doduše retkih, iza kojih će ostati autentičan stvaralački napor i trag o vremenu za koje bismo bili najsrećniji da ga nije bilo ili da nije zapalo baš nas i naše najmilije. Ali u tome se valjda i sagledava veličina i značaj jednog pisca i njegovog dela. Jer, da parafraziram Džordža Orvela: “Pisac koji živi u vremenu koje bi trebalo opisati, a to ne čini, ili je budala, ili običan idiot”. U skladu sa tim, moglo bi se zaključiti da je “Dnevnik dokone domaćice” literarna slika vremana sadašnjeg iz ugla spisateljice kojoj, i pored svih sposobnosti kojima je obdarena, nije preostalo ništa drugo nego da bude to što sada jeste – pisac. I, ko zna zašto je to dobro? A dobro je, i to je ono što je najbitnije kada je u pitanju knjiga u vremenu kada svi pišu, a retko ko čita. Može biti i zato što su ovakve knjige retke i baš zato bi je trebalo pročitati.
Ivan Rajović
(Nataša Đurović – Sven, Niš, 2017)
RSS