DUŠKO
Utorak je. Obično utorkom moj komšija Duško i ja pijemo čaj, onako po engleski, u pet.
Danas pijemo toplu čokoladu. Moja kuma Snežana donela je iz Kolumbije ručno mleveni kakao prah – zrnce soli, prstohvat čilija i eto ti čarolije. Iznela sam porcelanske šoljice. Moja svekrva ih je kupila davno u Drezdenu. Nežna ivica šoljice ljubi usne.
Moj komšija je glumac i ja volim da slušam dok priča. Govori tečno kao da čita.
-Ma, kakav Holivud! – voleo je da kaže -Beograd je promenada lepote i umetnosti. Glas mu je jasan i čist .
-Izgleda da će sneg-rekla sam gledajući kroz prozor.
-Ne znam zašto nam zime u detinjstvu liče na sibirske? -pitao je ,ali nije čekao odgovor. Zima koje se često setim, (evo priče pomislila sam ), bila je naročita. Sneg je napadao do pola prozora naše kuhinje u Đevdjelijskoj. Moj brat i ja stajali smo na otomanu ispod prozora, grejali dinar među dlanovima i prislanjali ga na mrazom išarano staklo. Kroz otopljenu rupicu videla se samo blještava belina. Seljaci sa Đeram pijace morali su da prokopavaju tunele da bi došli do svojih magaza u udaljenim dvorištima.
„Klize“ su bile uglačane kao staklo. Moje cokule, nasleđene od brata, dva broja veće letele su po klizi kao magične. Sanke su jurile bulbulderskom padinom((moglo se odmah videti ko je kradom ulazio u špajz i odsekao parče slanine za podmazivanje šina). U podnožju su nas čekala deca sa druge strane potoka. Objavljen je rat. Spremala se „municija“. Krilo je bilo puno snežnih grudvi.
Ja nisam imao sanke,ali u pohodu na“ bandu“ sa druge obale Bulbuldera stizao sam prvi. Spuštao sam se na plastičnoj vreći koju sam „maznuo“ sa pijačne tezge. Duca je ljubomorno merkao moje prevozno sredstvo. Ceo dan išao iza mene i cvilio da se zamenimo. Konačno sam popustio. Nenaviknut na prave sanke poleteo sam kao da sam zajahao mladog i neobuzdanog ždrepca. Dok sam se snašao već sam proleteo kroz ujna Bosinu kapiju i polomio joj letvu kojom je podupirala žicu za veš.
Još se nisam ni vratio kući, ujna Bosa je već sedela u našoj kuhinji. Baba joj je poslužila slatko od dunja i kuvala kafu da se smiri.
Otac nas nikad nije tukao, ali od grmljavine njegovog glasa tresle su se čaše u kredencu.
Oterao me je u sobu. U ono vreme spavaće sobe retko su se grejale. Živelo se u kuhinjama,
Dah mi se pretvarao u paru. Cokule nisam mogao da skinem, zaledile su mi se pertle.Seo sam na promrzle ruke.Osećao sam se ostavljen, usamljen i napušten od svih.
Staklena sobna vrata su se otvorila. Svetlo iz kuhinje je obasjalo moju babu.U ruci je držala lončić sa vrelim mlekom koje se pušilo, a pod pazuhom je grejala čarape.
Kad god govorim o nežnoj, snažnoj, bezgraničnoj i bezuslovnoj ljubavi uvek mi je pred očima moja baba kako greje čarape pod svojim širokim i toplim pazuhom
Radmila Vojinović
RSS