SELMIN ŽENSKI KUTAK GODIŠNJICA BRAKA
piše Mariana Kunbar Selma
Ljubav, ah ljubav a posle i brak ! Volim onu definiciju ljubavi koja kaže da “Ljubav je ropstvo po vlastitoj volji.”
I tako posle tog dobrovoljnog ropstva od pet godina, moj muž odluči da me obraduje i za godišnjicu izvede na romantičnu večeru. Za tu priliku izabrao je i mali restoran skiven daleko od glavnog puta,
okružen divljim rastinjem, dušu dao za odbegle ljubavnike, romantike i sanjare i ponekog izgubljenog putnika. Odglumila sam oduševljenje, ali u stvari bilo bi mi dražije da me je izveo u obližnji restoran na ćošku, gde bi nas videli poznanici i prijatelji a sutradan cela ulica znala da smo samo nas dvoje sami proslavili.
A baš ta petogodišnjica braka, najkritičniji je period u jednoj vezi i verujem kad se pređe ulazi se u jedan mirniji i sasvim predajući period koji ima velike šanse da potraje i večno, baš onako kako smo se i zaklinjali na sam dan venčanja.
To je period kada ste potrošili skoro sve reči o ljubavi, kada deca sa svojih 3-4 godine budu najnemirnija, pa traže i celu vas, kada zavese na prozorima počinju da blede, tuš se kvari, kreveti škripe, televizor ste tek promenili i još uvek ga isplaćujete a na red čeka i veš mašina, usisivač i frižider, a auto …skoro svakodnevne popravke a o nekom novom za sada ni reči. A baš taj auto na kome su nam prijatelji okačili probušene stare limenke na dan našeg venčanja, priča je za sebe. Prosto ne stignemo da popravimo nešto a ono se pokvare dve druge stvari. Već celu godinu štedimo da ga promenimo novim ali ne ide. A imao je i on svoju ćud, ponekad, kad mu se prohte a ti unutra, vrata se nisu otvarala s unutrašnje strane, već je morao neko da ih otvori od vani, pa dok sam mnogo puta tražila pomoć na ulici s otvorenim prozorom “-Gospodine, molim vas hoćete mi otvoriti vrata !“ -ljudi su me čudno gledali.
I tako na Dan petogodišnjice našeg braka, s opuštenom kosom, crnom kratkom haljinom (doduše starom) i visokim štiklama, izgledala sam više nego zanosno.Ono dva porođaja su učinila da dobijem koji kilogram više, ali to nije smetalo mom šarmu, naprotiv, zategnuta haljina na mom telu izgledala je mnogo kraća nego što je bila kad sam je kupila, pre dve godine. Moj muž, skoro me nije ni primetio sve dok nisam sela u auto pored njega, a haljina otišla još gore toliko da mi bele noge blesnuše u tami kao i njegove oči .
– Pobogu ženo -reče , -Mogla si nešto pristojnije da obuceš, ne moraju svi noćas da bulje u tebe !
U sebi sam želela da mi kaže kao u danima veridbe, (kada mu moje kratke haljine nisu smetale već je oduševljeno buljio u njih ) kako izgledam lepo, želela mali poljubac pa makar i u obraz ali ništa od toga.
-Trebalo bi da se presvučeš! -reče ,ali se seti dece koja su ostala s mojom mamom i kako smo jedva zatvorili vrata za nama, pa odustade od te ideje.
Gledala sam ga ! On u džinsu i svetlo roze košulji izgledao je divno, ustvari uvek je izgledao divno! Naravno nije morao kao ja da sate provodi u kuhinji i po kući, uživao je u svakom slobodnom trenutku sa svojim prijateljima.
– Kao da nije ni oženjen -pomislila sam, ljubomorna na sve žene koje su ga ikad pogledale !
I tako smo pošli …..
Rešena da mi večeras ništa ne pokvari raspoloženje, otvorila sam radio i divna muzika za ples ispuni auto. Čak sam i počela da srećno pucketam prstima i njišem se u ritmu što izazva široki osmeh moga muža, pogleda me nežno i za trenutak shvatim kako me još uvek voli. Za malo i skoro stigosmo, ostao je još onaj nenastanjeni, mračni deo puta kad auto gadno zaškripa i stane. Zbunismo se oboje i moj muž pokuša da izađe i vidi u čemu je problem, ali đavo mu ne da, jer vrata se nisu htela otvoriti.
Bili smo zarobljeni u automobilu u mračnom delu nenaseljenog puta.
I šta sad??
Ali mi živimo u 21 vek i tehnologija se pobrinula da nas ništa ne sme iznenaditi, samo što nije znala da će stari automobili tako dugo da žive. ….Velikodušno pružim mužu moj mobilni telefon ali on je već tipkao po svom. Samo desilo se ono što se svima nama stalno dešava, uvek okruženi gomilom prijatelja a kad ti neko zatreba onda po običaju nigde nikoga. Tek iz devetog pokušaja pronađemo jednog koji obeća da će nam pomoći čim završi neki poslić, a nama i nije ostalo i ništa drugo nego da čekamo.
Došao je, ali posle 1 sat i 47 minuta, dok smo mi sedeli u auto nervozni i ljuti. Od večere naravno ništa, vratismo s njegovim autom kući s tim što smo sutra morali da odvučemo naš kod nekog mehaničara.
Ležeći kasnije na svojoj strani kreveta, dok je moj muž već spavao dugo sam razmišljala. Zamisli samo ja i on zatvoreni skoro dva sata, sami u autu a da nismo se ni poljubili, ništa a mogli smo svašta. Setim se ponovo dane na početku naše veze, kad smo se ljubili u liftu, u hodniku, čak i na ulici i parkovima. Mogao je to noćas da bude divan provod samo što mi to više nismo znali, izgubili smo taj osećaj negde samoposluzi, vrtiću, stanu njegovih roditelja, malim platama i ko zna gde još..
Setila sam se jednog egipatskog političara koji je posle pada Mubaraka imao u svoj izborni program i predlog o “ponovnom bračnom ugovoru “. Taj političar ,koji je sebe nazivao budućnošću i čije ime ne mogu da se setim, predlagao je da se uvede zakon kojim bi svi supružnici morali svakih pet godina da obnove bračni ugovor uz obostrani pristanak i uz prisustvo svedoka. Glasno sam se nasmejala, na šta se moj muž okrenu i ponovo bezbrižno zaspa.
Nisam mogla a da se ne pitam da taj zakon zaista postoji, koliko bi nas žena ili muškaraca ponovo izabralo da se posle pet godina ponovo veže za istu osobu!
Mislim da o ovome treba razmisliti… 😄
Autor: Mariana Qumbar Selma
RSS