Dara iz Jasenovca ili kako Srbi ne razumiju ustaško zlo?
Trebalo je proći više od sedam desetljeća da se u Srbiji snimi film o jednom od najmonstruoznijih genocida koje je čovječanstvo zapamtilo (ako ga uopće pamti), a povijest ljudskog roda je povijest genocida, zločina, grijeha i pobune ljudi protiv Boga.
Nikad neću zaboraviti suze Hrvata, bivšeg jasenovačkog logoraša, koji je tada već kao sjedi starac prepričavao događaj kojem je svjedočio u logoru. Pedeset godina je jako puno vremena, pa ipak, plakao je kao dijete dok je opisivao kako je izvjesna ustašica Marija ubijala bebu udaranjem glave o zid.
Ljudski um ne može pojmiti razmjer tog zla. Jasenovac nije bio neka izolirana kuća strave, nego je čitava NDH natopljena krvlju nevinih žrtava. Četiri godine pakla na Zemlji.
Nije moguće ni u jednoj knjizi, niti na jednom filmu prikazati ono što se tada događalo. Svakako je pohvalno što je netko pokušao to ekranizirati, što je film prikazan na RTS-u, što je država stala iza projekata.
Međutim, ponovno se (nakon katastrofalne serije “Nemanjići”) pokazuje da Srbi nisu u stanju snimiti dobar film o sebi i svojoj povijest, ako nije sa autošovinističkih pozicija. Ako se sami sebi ne rugaju.
Problem filma nisu ni patetika ni crno-bijeli prikaz karaktera. Svaki hrvatski ratni film ili svaki film o Srebrenici ima sto puta više patetike. I može li među ustaškim čuvarima u dječjim logorima itko biti ne bijel, nego i tamno-svi?
Problem je što film, ako je rađen za međunarodnu publiku nije objasnio tko je i zašto pobio stotine tisuća Srba, Židova, Roma i Hrvata u desetinama logora i u nebrojnim stratištima po selima NDH. Nije objasnio genezu zla. Nije ga potpisao, imenom i prezimenom.
U jednom ovakvom filmu atmosfera pakla se ne postiže brutalnim scenama nasilja ni divljačkim ispadima ustaških zlikovaca i to je najveći promašaj filma. Režiser i scenarist pokazali su potpuno nerazumijevanje povijest, duha onog vremena, duha ustaškog klero-fašizma. Oni ustaše prikazuju kao neke alfa nasilnike iz kraja, gnjevne vođe navijača, Zemunce, Velju Nevolju. Ne, ustaše su bile hladni i mirni sadisti, zlobni i pakosni, ljigavi, ali staloženi.
Da sam ja snimao film, za uloge ustaša koristio bih današnje negiratelje ustaškog genocida, Igora Vukića i njegovu besramnost kojom negira pokolje u Jasenovcu, Stjepana Razuma i njegovu perverznu mirnoću, Romana Ljeljka i onaj pogled prevaranta. Režiser, scenarist i glumci trebali su gledati nastupe u hrvatskom saboru Hrvoja Zekanovića i sladostrasnu mržnju kojom govori o Srbima, fanatičnost Karoline Vidović Krišto, lukavost Željke Markić ili pasivnu agresiju Vlatke Vuković dok izjavljuje da dječje logore nisu osnovale ustaše nego crveni križ. Trebali su prisustvovati propovijedima biskupa Košića. Ili bar, ako im je bliže, otići u krug dvojke, poslušati Sonju Biserko, Dubravku Stojanović, Nikolu Samardžića, Svetislava Basaru…
Bez obzira na sve mane filma, pustio sam suzu na kraju…
Naš Bog je Bog živih, a ne mrtvih, kao što kaže evanđelje po Ivanu. I svi jasenovački mučenici sada su, neka im je vječna slava u Bogu. Suština Isusove poruke je praštanje, ali oprostiti možemo samo onome tko se pokajao!!! A gore spomenuti likovi, svojim narativima o vječnoj srpskoj krivici i Srbima kao bizanticima i primitivcima, svojim negiranjem genocida, svojim pravdanjima zločina nad civilima, tarcima, ženama i djecom, po drugi puta ubijaju te žrtve. Ponovno stvaraju preduvjete za nove ratove i genocide, za nove krugove pakla.
Ne mogu Srbi shvatiti to zlo. I bolje da ne mogu.
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=966853540515469&set=a.244247552776075&type=3
RSS