bi bila potrebna da bi se smestila priznanja, medalje, trofeji koje
je Dejan Tomašević osvojio tokom blistave košarkaške
karijere. Preko odličja sa Olimpijskih igara, Svetskih i Evropskih
prvenstava, nacionalnih šampionata, klupskih titula, pa do
pojedinačnih nagrada, reč je o desetinama najvrednijih uspomena do
kojih neki profesionalni sportista može da dođe.
Međutim, Tomašević je proteklih
trideset i više godina, koliko je proveo na parketu i pored
njega, kao operativac KSS, gradio i ostvarivao nešto podjednako
važno – veliki broj prijateljstava i partnerstava koja traju, i
koja su identično čvrsta i u pobedama, i kada se gubi. Upravo taj
širok krug ljudi koji ga vole, podržavaju i poštuju govore o
njemu kao čoveku dostojnom najvećih stvari.
– Izuzetno
mi je drago da sam ostavio dobar trag i veliki broj prijatelja
gde god da sam igrao. Rado se sećam tih godina provedenih u
klubovima širom Evrope, a znam da se i oni rado sećaju mene. U
Beogradu sam, pa znam da me klubovi odavde pamte, ali mi je
fascinantno kada odem u Podgoricu da me i posle dvadeset godina
dočekaju sa istim oduševljenjem zbog uspešne dve sezone u
Budućnosti. U Italiji, Valensiji i Grčkoj me takođe pamte pa sam
zbog toga izuzetno ponosan. Trofeje su osvajali i drugi igrači,
ali sa mnom imaju neki specijalni odnos. Pozitivan odnos su imali
i dok sam igrao u klubu pre svega sa navijačima, a drago mi je da
je i dan danas tako. Uvek sam negovao iskren odnos prema svima, i
davao svoj maksimum šta sam god radio. Verovatno to ljudi
prepoznaju – govori Dejan.
·
Još jedan znak karaktera se ističe
kod vas, a to je istrajnost?
– Upravo tako, jer me je istrajnost u karijeri vodila na
putu ka snovima. Sećam se da sam sebe zamišljao u prvom timu
Crvene zvezde u trenutku kada sam počinjao da se bavim košarkom,
a kada sam ušao u prvi tim već sam se video u reprezentaciji. U
tom trenutku uzor mi je bio Dino Rađa i iz tog razloga sam uzeo
broj 14. Sećam se kada smo kao deca pričali o reprezentaciji
Jugoslavije koja je bila izuzetno jaka i osvajala samo zlatne
medalje, i kada sam sa drugarima smišljao sastav reprezentacije,
umesto Rađe sam uvek pisao svoje ime, jer sam maštao da jednog
dana budem na njegovom mestu. Dakle, mislim da je moja glavna
crta to što sam bio istrajan, što sam trenirao vredno, možda čak
i više od drugih kako bih uspeo u onome što sam zamislio – kaže
Tomašević, ističući da mu je drago što kampanja “Laško piva” nosi
upravo naziv “Znak karaktera”, jer je karakter nešto što vrhunske
sportiste izdvaja od onih koji bi to želeli da
postanu.
·
Mnogo dugujete i vašim roditeljima, vrednostima koje
su preneli na vas, kao i usađenim radnim navikama još od
malena?
– Srećom,
imao sam jako lepo detinjstvo, i moje najlepše uspomene su vezane
za selo. Moji roditelji su kao jako mladi iz Gornjeg Milanovca,
odnosno Takova, došli u Beograd gde sam se i ja rodio, ali i
jedno i drugo su imali roditelje tamo, pa sam svaki vikend, kao i
letnje i zimske raspuste provodio u prirodi. Današnja deca nemaju
baš mnogo opcija, ali ja sam imao tu privilegiju da budem po ceo
dan napolju i da naučim šta znači boraviti i raditi na selu. Deda
i ujak su mi bili zidari, tako da sam i ja sa njim leti često
radio i kao vrlo mlad naučio o važnosti radnih obaveza i
discipline – govori Tomašević.
·
Da li ste imali vremena za školu pored sporta, kakav
ste bili đak?
– Bio sam
prilično dobar đak, odličan. Moj plan je uvek bio da završim
fakultet, a dvoumio sam se između Mašinskog i ETF-a. Nažalost,
nisam upisao ni jedan ni drugi, već sam studirao DIF. Tada sam
već bio ozbiljnije u sportu i nisam mogao da se posvetim dovoljno
učenju. Ali sada sam akademski građanin ponovo, završavam master
rad na FEFA. Smatram da sam onog momenta kada sam završio
fakultet postao kompletna osoba i da sam ispunio svoju želju, baš
kao i želju mojih roditelja.
·
Kada ste bili dečak o čemu ste maštali? Šta ste
želeli da budete kad porastete?
– Do 15.
godine sam trenirao fudbal i maštao da budem poznati fudbaler, a
kao svi dečaci tada, želeo sam da igram u Crvenoj zvezdi. Kada
nekome sad ispričam da sam trenirao fudbal, obično sledi pitanje
kako sa tolikom visinom?! Ali, u tom periodu nisam bio toliko
visok. Tek u poslednjim godinama mog treniranja počeo sam da
rastem po 12 cm godišnje i na zajedničkoj slici se vidi da sam od
svih bio viši za čak dve glave. Igrao sam dobar fudbal, voleo sam
da dajem golove kao i svi, pozicija mi je bila centarfor, međutim
kako sam rastao i postajao sporiji, treneri su me stavljali
pozadi da igram zadnjeg veznog.
·
Koje ste kopačke tada nosili, da li se o tome vodilo
računa?
– Tada to
nije bilo toliko bitno, čak ni sama kupovina kopački, s obzirom
na to da sam igrao u Zvezdi, mi smo tamo dobijali opremu. I
verovatno sam nosio kopačke nekog od igrača koji je igrao za prvi
tim. Tada nije ni bio ovoliki izbor kopački, najpopularnije su
bile adidas crno-bele. Ali ono na šta sam posebno ponosan su moje
prve košarkaške patike Kronos, koje sam dobio od Dalipagića koji
je tada igrao u Crvenoj zvezdi. Jako sam bio ponosan na te
patike.
·
Kako ste rasli, tako se i povećavao vaš interes za
košarku?
– Tako je,
pred sam kraj mog treniranja fudbala počeo sam više da se zanimam
za košarku. Sećam se da sam jednog dana otišao na Kalemegdan na
terene. Dosta dece je tada probalo da trenira. U to vreme je
trebalo da budem stariji pionir ili mlađi kadet, ali posle
nekoliko treninga, trener je nas „pridošle“ odveo na stranu i
rekao da za nas nema mesta i da nismo dovoljno kvalitetni za tim
i da probamo sledećeg leta. Srećom, nisam ga poslušao. Posle toga
mi je isti taj čovek bio trener i u Zvezdi i u Partizanu, ali i u
reprezentaciji.
·
Ko su ljudi koji su najviše uticali na vas da
počnete da se bavite košarkom?
– U kraju u
kome sam živeo bilo je puno terena za košarku na kojim se svaki
dan igrao basket. Jedan takav je bio u Osnovnoj školi „Josif
Pančić“ na Banovom brdu, i tu je zaista bila stvar prestiža da
odigraš neki basket i da pobediš. Svakodnevno sam tu išao i
trenirao sa ekipom iz kraja, a u međuvremenu je i moj otac ispred
naše zgrade napravio improvizovano igralište i koš koji je
sigurno bio i viši od standarda, čak je i obruč bio previše
tanak, ali mi smo tu dan uvek završavali na partiji dobrog
basketa, igrajući sve do ponoći. Sa nama je bilo dosta drugara.
Pamtim Đoleta Stojanovića koji je kasnije bio kapiten FMP-a, sa
njim sam trenirao i u starijim danima u juniorima Crvene zvezde,
i bio je dominantan. Bilo je tu jako dobrih košarkaša koji
kasnije nisu otišli u profesionalnu košarku. Ali eto, „Josif
Pančić“ je zaista bio najbolji teren u našem kraju,
definitivno.
·
Koji je bio prelomni trenutak ka profesionalnim
vodama?
– Meni su
se malo i zvezde poklopile, moram da priznam. Sećam se da kada
sam ušao u prvi tim Zvezde, ona nije bila u sjajnoj finansijskoj
situaciji i nije bilo mnogo igrača. U prvoj utakmici za prvi tim
bio sam u prvoj petorci, iako nisam bio standardan u juniorima.
Te i sledeće godine dok nismo uzeli titulu sa Crvenom zvezdom
nisam sebe doživljavo kao pravog profesionalnog igrača, ali negde
osvajanjem te prve titule shvatio sam da je to moja budućnost i
da ću se ozbiljno baviti košarkom.
·
Igrali ste veliki broj važnih utakmica, donosili
pobede, bili proglašavani za najboljeg na terenu, ali koje
partije su vam posebno drage?
– Prva titula sa Crvenom
zvezdom, pobeda od 3:2 nad Partizanom. Zatim, prva osvojena
zlatna medalja sa reprezentacijom, to je utakmica i najznačajniji
detalj u karijeri svih nas, ona protiv Litvanije 1995. Iako nisam
igrao nijedan sekund, sa ponosom ističem da sam bio deo te
generacije koja je donela zlato kući. Taj čuveni doček o kome svi
maštamo i ta terasa su nešto nezaboravno. Tu je i pobeda sa
Partizanom protiv BFC-a, gde smo u finalu plej-ofa posle 0:2 u
mečevima preokrenuli i trijumfovali. Sećam se ubedljivo najbolje
sezone u Budućnosti gde smo odigrali 30 utakmica bez poraza, pa
finale kupa sa TAU Keramikom gde sam posle teškog početka sezone
bio MVP i dokazao da mogu da igram na visokom nivou i napolju.
Pamtim prvi trofej za Pamesu i osvajanje Evrokupa i verovatno
kruna svega toga je ona utakmica sa Panatinaikosom, Fajnal for u
Atini na moj rođendan. U reprezentaciji su tu ona ubedljiva 2001.
pa i 1998. gde su nas svi potcenjivali jer smo oslabljeni otišli
na Svetsko prvenstvo, a u velikom stilu ga osvojili, i 2002. gde
smo dobili Amerikance na njihovom terenu, nakon toga i Argentinu
u finalu, posle onih loših godina bombardovanja i raznoraznih
sankcija, svetsko zlato je ponovo došlo kući. A veliki žal mi je
ta 2005. gde sam se povredio, nisam igrao ključne utakmice, a
nismo stigli ni do četvrtfinala.
·
Početak vaše karijere je bio vezan za period
sankcija, rata, teških momenata kada su granice bile zatvorene.
Bilo je tu raznih anegdota?
– Sećam se za vreme sankcija
kada smo prvi put igrali protiv slovenačke ekipe Laško da nismo
mogli kroz Hrvatsku da putujemo nego smo išli preko Mađarske za
Sloveniju. Po izlasku iz kuće tata mi je rekao donesi mi Laško. U
tom momentu nisam shvatio šta mu to znači, odnosno da je to bila
njegova nostalgija za nekim prošlim vremenima. Ali, reč je o
sinonimu nečega što je bilo uspešno u staroj Jugoslaviji, a oni
su i sada sinonim uspeha i drago mi je da je kompanija Heineken,
odnosno njihov brend Laško naš sponzor i partner, da smo se
prepoznali i našli, a takođe mi je drago da su posle nas uspeli
da naprave saradnju i sa drugim Federacijama u regionu. Tata još
uvek bira Laško, a kada sam bio na sastanku sa generalnim
direktorom Heinekena, i kada su to čuli, poslali su mu nekoliko
kartona i još uvek mu traju te zalihe. Nije neki pivopija, ali mu
je Laško baš merak da popije, posebno kada gleda košarkaške
utakmice na televiziji.
·
Koje je vaše najjače oružje u igri, a koja stvar vam
je zadavala probleme?
– Verovatno
skok, osećaj za hvatanje odbijenih lopti, a kasnije i dobro
čitanje igre. Uvek sam gradio dobar odnos, bilo u klubu ili u
reprezentaciji sa još jednim visokim igračem, tako da sam pravio
dobre konekcije koje su se pokazale uspešno u igri. A slaba
strana su mi ta slobodna bacanja. Na početku karijere trener me
je čak zvao „ginekolog“ jer sam imao mekanu ruku, ali ne znam šta
se kasnije promenilo u smislu da čak ni posle mnogo treniranja i
vežbe nisam uspeo da ih popravim. Ali sam siguran da je bilo
mnogo više ovih pozitivnih strana nego što su ta slobodna
bacanja.
·
Na koje igrače mislite kada kažete da ste gradili
dobre konekcije sa drugim igračima?
– U
Partizanu je to bio Drobnjak, u reprezentaciji sam voleo da igram
sa Zokijem Savićem i naravno sa Divcem, u TAU Keramici sa
Obertom, igrali smo zajedno četiri godine i taj neki dobar odnos
preneli i izvan terena, pa smo ostali dobri prijatelji. Na to sam
i najviše ponosan što sam ostao u odličnim odnosima sa mnogim
saigračima. U Panatinaikosu sa bio dobar sa Dijamantinisom, koji
je voleo da sarađuje sa drugima i asistira. Reč je o sjajnom
igraču i dobrom čoveku, voleo sam sa njim da igram, a rođeni smo
čak istog dana u godini.
·
Protiv kog košarkaša vam je bilo najteže da igrate
na centarskoj poziciji?
– Zoki
Savić na prvu loptu, jer smo u klupskim karijerama vrlo često
igrali jedan protiv drugog, a tu je bio i Hofman koji je igrao za
Makabi i sećam se da me je „rasturio“, a ja sam odigrao jednu od
najgorih utakmica tada za Budućnost i jedva sam čekao revanš.
Nisam spavao nekoliko meseci dok nisam odigrao tu drugu utakmicu.
U Tel Avivu smo mi pobedili i odigrao sam jako dobro, pa mi je to
bila posebna satisfakcija. Ali najveći igrač protiv koga sam
igrao je svakako Sabonis. Imao sam tu priliku 1994. da igram
protiv njega i nisam mogao da verujem koliki je čovek. Takođe sam
igrao i njegovu oproštajnu sezonu kada je on igrao za Žalgiris, a
ja za Pamesu, dve te utakmice smo mi dobili, ja sam ga jako dobro
čuvao iako je on bio MVP. Drago mi je da smo i dan danas u
sjajnim odnosima, a najavio je da će uskoro doći u Beograd, na
utakmicu između Srbije i Litvanije koju ćemo da organizujemo u
Areni i domaćoj publici predstavimo naš srpski “drim tim” pred
Svetsko prvenstvo.
·
Šta su danas stvari koje vas motivišu, da i na mestu
generalnog sekretara KSS ostvarujete pobede?
– Pre
svega, volim kad se nešto menja na bolje. KSS je poslednjih
nekoliko godina postao jedna ozbiljna institucija koja se bavi
pre svega reprezentativnom košarkom. Prilagođavamo se modernom
vremenu u kome živimo, imamo dosta mladih ljudi koji su uključeni
u rad Saveza, to su neki bivši košarkaši, ali i ljudi koji u
doneli dodatnu vrednost. Trudim se da svaki zadatak obavimo
najbolje što možemo kao tim, na čelu sa Predragom
Danilovićem.
·
U Srbiji se od 27. juna igra EP za žene, koje
organizuje i naš Savez. Stižu sve same pohvale za
domaćinstvo.
– Mislim da samo ozbiljni
košarkaški Savezi mogu da organizuju velika takmičenja. Mi smo
košarkaška zemlja i dugo nismo imali jednu vrstu ovakvih
takmičenja. Imali smo kvalifikacije za OI, ali od 2005. nismo
organizovali nijedno veliko takmičenje. Mislim da je jako bitno
da to radimo najbolje moguće i nemam dilemu da će tako i biti do
samog kraja. Ono je bilo zahtevnije je što se održava u tri
grada. Dve grupe u Nišu i Zrenjaninu, a završnica je u Beogradu.
Ono što mene posebno raduje je da su mladi ljudi koji su ušli u
Savez pre nekoliko godina aktivno uključeni i da oni stiču znanje
koje će značiti i njima lično, ali i košarkaškom Savezu.
Priznajem da imamo očekivanja od naših devojaka, a znam da i one
vole što se igra EP kod nas, jer to i zaslužuju. Njihovi
rezultati govore umesto njih, i verujemo da će nastaviti da
igraju na sjajnom nivou do same završnice.
·
Svi se nadaju da će i muška selekcija da zablista
ovog leta. Koliko ste zadovoljni pripremama za SP u Kini i kakva
su očekivanja?
–
Organizaciono, mislim da je KSS spreman već nekoliko meseci
unapred. Tačno znamo kada koji dan se šta radi, kada se igraju
utakmice, kako se leti, kada su pripreme. Zahvaljujući Saši
Đorđeviću i njegovom stručnom štabu koji nekoliko meseci unapred
donese te odluke i napravi plan priprema, mi možemo dobro da se
organizujemo i mislim da smo 95% stvari završili. Zadovoljan sam
jer ćemo imati najjaču moguću ekipu, a nadam se da će igrači
kojima je sezona duže trajala iskoristiti mesec dana za potpuni
oporavak i da ćemo kada se okupimo svi biti posvećeni istom
cilju. KSS nikada nije pritiskao nijednog igrača, ali svaki igrač
koji igra za reprezentaciju zna šta se od njega očekuje, a vidim
i po izjavama da su momci spremni. Nadam da će se plavi ponovo
boriti za najviše mesto. Uveli smo tu boju dresova koja nam je
donosila sreću i pobede nebrojeno puta, a želja mi je da Arena
bude skroz u plavom za tu utakmicu sa Litvancima, da pokažemo da
smo svi kao jedan, da smo uz reprezentaciju kao nikada
pre.
·
Kako će da izgleda boravak u Kini? Kako to izgleda
na licu mesta?
– Ovo Svetsko prvenstvo je samo
po sebi zahtevno zbog činjenice da će ekipe koju dođu do
završnice morati da promene četiri grada u 15 dana. To je
prilično teško, a igrači koji bi trebalo samo da razmišljaju o
igri, moraju da misle o tome gde će biti sutra i kako će da
putuju. Iskreno se nadam da će organizatori biti maksimalno
uslužni. Imali smo do sada neke sastanke i ja sam iz nekog svog
iskustva skretao pažnju šta je igračima najpotrebnije. To je da
se sa tačke A na tačku B prebacimo najbrže moguće bez nekih
posebnih zahteva. Nemamo posebne zahteve, ne vodimo kuvara, i
slične stvari. Ja sam poslednje dve tri godine nekoliko puta
putovao u Kinu i znam da oni imaju vrhunske kuvare koji znaju šta
znači Evropska kuhinja. Kina je zemlja koja želi da se pokaže u
najboljem mogućem svetlu, a to su dokazali i samim
žrebom.
·
Za kraj, kako gledate na razvoj košarke u regionu?
Kakva je situacija kada je reč o klupskoj
košarci?
– Svojevremeno, kada sam ulazio u
KSS bio sam veliki zagovornik srpske lige, međutim shvatio sam da
je jako važno da napravimo konekciju između klubova u regionu.
Nažalost, kada su se donosile neke sudbonosne odluke za razvoj
košarke na ovim prostorima, Federacije nisu sarađivale, niti su
imale kontakte. A to je bilo moguće, jer smo svedoci da je Laško u
kampanji povezao hrvatski, slovenački, bosanski i srpski košarkaški
Savez, i da to odlično funkcioniše. Ali, žalosno je da su se do
2016. nacionalni savezi sastali samo dva puta 2006. i 2009. što je
dovelo do toga da se ključne stvari dešavaju mimo Federacija, a to
je veliki problem. Srećom, sve se menja na bolje, i poslednjih
nekoliko godina imamo sjajnu saradnju, često se srećemo i
razmenjujemo iskustva i mišljenja. Svi smo svesni da je to
povezivanje zemalja u regionu neophodno jer smo isuviše mali kao
celina. Ono što bih voleo da se desi, a to i zagovaram, a to je da
se odigraju prvo nacionalna prvenstva, a zatim u nastavku da se
igra ABA liga i mislim da bi to bilo mnogo prirodnije. Zadovoljan
sam što MYD, velika kompanija, koja je sponzor ABA lige, da poveže
klubove, jer mislim da je sada presudan momenat da se napravi bolja
saradnja između Federacija i klubova. To bi donelo mnogo dobrih
rezultata. Nažalost to još uvek ne postoji kao što ne postoji ni
saradnja između FIBE i Evrolige, a jedni bez drugih ne možemo –
zaključuje Dejan Tomašević
RSS