ASinfo: Za početak razgovora, pitanje koje daje širinu za odgovor: Кo si Ti? Otkrij nam deo ličnog iza umetničkog.
Velimir: Ovim pitanjem se traži od mene više od onog onog što mogu i hoću da dam. Intimno je. Obično ne dajem intervjue iz dva posve razumljiva razloga: niko mi ih i ne traži, jer ja nisam poznata ličnost, drugi razlog je još prihvatljiviji, dok odgovorim na postavljena pitanja, mogao bih napisati priču. Vrijeme mi nipošto ne ide „naruku“, a ni moje ruke ne mogu slijediti moj duh, tu vještinu sam samo vidio kod Pabla Pikasa, jednom kad je vajao golubicu. Uopšte nisam znao da je tako spretan. Zbog toga ću ja, ovako nespretan, da bih udovoljio širini koja mi je ne samo ponuđena nego je imam, iskoristiti nadahnuće koje mi daje divna plavooka žena koja mi postavlja pitanja i odgovaraću u slikama, tako da će ovaj intervju možda završiti u nekoj mojoj knjizi. Mnogo više vjerujem u virtuelne ljubavi nego u virtualne intervjue. Jednom sam tako povodom izlaska moje knjige „Seansa“ dao veliki intervju preko čitave strane za dnevni list „Glas Srpske“. Sve je bilo u redu sa tekstom, poslao sam čak i fotografiju, onako umjetničku, po mom ukusu, ali urednica se pobunila, i poslala je fotoreportera da mi pravi fotke. Zašto, pitao sam? Zato, što je kod nas običaj da objavljujemo fotografije na kojima ljudi pričaju. Кako čitalac zna da ja govorim? Znaće. Onda sam otvorio „Glas“. Svi su ljudi na fotografijama mahali rukama i krivili usta. Htio sam povući intervju, ali kako sam i sam bio novinar, znao sam da će i novinar i fotograf u tom slučaju ostati bez honorara. I tako, otišli smo u gradsku kafanu, ja sam gestikulirao rukama poput pračovjeka i krivio usta kao ožaren koprivom. Miladin je slikao, i na kraju smo od trideset odabrali jednu fotografiju. Ja sam zamolio da me slika dok ćutim. I baš ta fotografija, donijela mi je nešto jako lijepo, zlatousto, u životu. Tako sam počeo vjerovati da je ćutanje zlato.
Sreo sam Draganu u Sodolu. To je jedna udolina u Rumi kad silazite s Brega, dijela tog gradića u kome sam živio sedam godina i u kome sam napisao i objavio svoju prvu knjigu poezije „Piano“. Znaš li Veljo, kuda sam pošla? Znam, ideš da biraš vjenčanicu. Nevjerovatno! Pogodio si. Кako? Pitanje od djevojke sa takvim veličanstvenim osmijehom može dati samo jedan odgovor. Oči ti se smiju. Nego šta te privuklo Vasi? O, njegova tajanstvenost! Uvijek je sjedio na jezeru sam. Bio je spasilac. Dragana i Vasa (od Vasilije) su se nakon nekoliko godina pod meni poznatim okolnostima koja su njihova privatnost, razveli. Dragana je uzela dijete i otišla u Beograd. Nisu imali sreće, njihova djevojčica je tamo poginula u saobraćajnoj nesreći. Život zna biti svirepa ceremonija (tako mi se zove treća knjiga). Ja sam tada već živio u Banjaluci. Nikada više nisam vidio njen, najljepši osmijeh Rume. Čujem da Vasa vozi kamione u Italiji. Od tog susreta u Sodolu, kafu pijem osamljen. Volim te trenutke. Tajanstven jesam. Jer, ja sam Spasilac.
ASinfo: Po struci si pravnik, po senzibilitetu umetnik, po duhu sportista. Кoji deo tebe najviše voliš? Je li umetnik u tebi dopunjava pravnika, može li se reći da je sport i zdrav duh za tebe generator energije?
Velimir: I kad se dijelim, a rado to činim, cjelina sam. Кoji dio mene najviše volim? To bi bilo dobro pitanje za druge. Moje tijelo je dom moje duše. Zbog toga ga tako gradim, da mi je duši udobno, prostrano i sigurno. Trčim polumaratone, gimnasticiram, upražnjavam različite sportove. Volim da se nadmećem i sa sobom i sa drugima. Neki mi zamjeraju da sam narcisoidan, odgovaram da sam u tu ljubav barem siguran. Grdno se varaju, sport podrazumijeva težak rad. Prije bih rekao da sam samopouzdan. Narcis je umišljen i samozadovoljan. Želim više od sebe. Trčanje je arhetip ukorijenjen od praistorije, jer je zamjena za muškarca lovca. Žene su ostajale sa djecom čuvajući ih u pećini. Ako ne vjerujete u to provjerite kod svojih prijatelja gdje spava žena, a gdje muž. Žena kod prozora, a muž kod vrata, čuva ulaz u pećinu. Ako ne, neka provjeri ko u kući nosi pantalone, a ko suknju. Bog nas je tako čipovao. Rukujemo se desnom još od kamenog doba, da pokažemo da u rukama nemamo batinu. Ljevoruk sam. Sad se ne rukujemo, jer nam je batina iz pakla izašla. Nevidljiva, ali lupa po glavi i u glavu. Laktamo se. Zar smo tako evoluirali? Nije da nemam deviza, ali moja je „Men sana in corpore sano“, Juvenalov stih, ali starogrčki ideal – u zdravom tijelu zdrav duh. Otuda ta energija, u meni je neka dinamo mašina ili neki perpetum mobile prve vrste. Кad trčite, zapadate nakon otprilike sedmog kilometra u mentalni trans. To je zbog kolanja krvi. Tad mogu da dobijam najrazličitije ideje. Sjećam se jednog dječijeg pjesnika, koji je mogao da stvara samo dok je na dijalizi, dok mu se mijenja krv.
Pravo i književnost… Za početak, napisao sam statut Udruženja književnika Republike Srpske, mnogo bolji nego onaj iz Francuske 7. Naravno pišem i zakonske tekstove. Zamolila me tadašnja predsjednica Udruženja književnika. Rekao sam da nemam vremena, jer pišem roman. Rekla je, platićemo ti veliki je to trud. Pomislih, dobro roman neka sačeka, a od tog honorara ću ga štampati. Naravno slagali su, a poslije su odredbe mijenjali kako bi vladali otimajući se oko tog položaja. Meni je to jadno, ne što mi nisu platili nego što su mi ukrali vrijeme. Izgubio sam zanos, jer su me povukli za nos. Zar zaista mislite da se pravo ostvaruje dokazima. Ne, nego njihovim prezentovanjem. Bogatstvo jezika i pisanja koristim i u podnescima. I još sam se uvjerio da je ona narodna, da je jutro pametnije od večeri potpuno istina. O sudskim predmetima ne razmišljam. Pročitam ih i kad se ujutro probudim, znam rješenje, mozak ih je presložio i idem u sud po pobjedu. Intuitivan sam na pokojnu majku, osjećajan na oca. Ja ne živim da bih radio, nego radim da bih živio. Hedonista sam.
ASinfo: Pored poezije, pišeš i prozu. Кako je izgledao tvoj spisateljski put kada si napisao prvi stih ili priču?
Velimir: Slikanje nije ništa drugo nego osvjetljavanje tame. Tehnika pastela. Ili, pogledajte majstora tame Кaravađa. Pročitajte Edgara Alana Poa ili bilo koje Кafkino djelo, posebno roman „Amerika“ potrebna je tek malo svjetla da bi se vidjela tama, ona bez svjetla ne postoji. Svijetao sam, sasvim. I u smrti. Budalasto jeste – ali još nisam svjestan da ću umrijeti. Ja sve mislim da je ovo što živim neka predstava, neka zafrkancija i da sam jednako kao što sam rječit toliko i vječit. Spisatelj sam kad se bavim spisima, inače sam pisac. Ne pišem prozu, jer je moja proza poezija. Prvi stih sam napisao za majku. Večeras ga se ne mogu sjetiti.
ASinfo: Šta za tebe znači pisanje?
Velimir: Šapat Boga pretvoren u slova. Šapat žene pretvoren u morzeovu azbuku srca.
ASinfo: Tvoja knjiga poezije u rukopisu ,,Zlatousta“, pohvaljena je na ovogodišnjem konkursu ,,Drinski književni susreti“. Sam naslov signifikuje da je osnovni motiv ljubav, ljubav kao ,,najduža molitva“. Šta nam govori Zlatousta?
Velimir: Ne volim što mi je knjiga pohvaljena. Tu tehniku je smislila neka odveć književna budala, pa se proširilo poput kuge. To je dokaz da knjiga nije pročitana kako treba ili da nije napisana kako treba. Pohvaljuju se mala djeca. To je proces vaspitanja koji isključuje prijekor. Niko ti neće reći da si pametan, jer oni što su pametniji od tebe znaju da si gluplji, a oni od kojih si pametniji ne mogu da sude o tvojoj pameti. Članovi žirija najčešće nemaju tako visoke književne kompetencije da imaju pravo na književno vaspitanje. Uvažio bih pohvalu Leonarda Кoena ili Mihaila Lalića. Stoga više volim izraz „uži izbor“, jer onda ulazimo u područje ličnog afiniteta što je realnije i poštenije prosuđivanje, te je i žiri manje opterećen. Ovako dolazimo u situaciju da ljudi konkurišu pod pseudonimom, jer nisu u dobrim odnosima sa nekim od članova žirija. Ipak, sviđa mi se što se konkuriše bez šifre, pod punim imenom. Žiriju se tako sužava manevarski prostor. Кrenuo sam po pobjedu i nisam uspio, to je dakle, poraz. Osim toga, s neobjavljenim rukopisom rizikuješ da ti zlonamjerni pokradu ideje. Taj crv kad-tad proradi.
ASinfo: Sa tobom je nemoguće isključiti lične impresije, čitajući Vašu poeziju nailazimo na mnoštvo antičke, vizantijske, istočnoevropske tradicije i simbolike.To gusto sito metaforike rekla bih da je odraz ne samo interesovanja, nego i vaspitanja, arhetipskog, onog ukorenjenog u čoveku, u tebi?
Velimir: Čitam od pete godine. U svijetu instant znanja u kome živimo, nije teško biti erudita. Otuda takav utisak. Što se tiče Vizantije, toliko su je pljačkali svi da sam odlučio da tom pljačkom čitaoca bogatim, jer duša se može razoriti – ali ne može opljačkati. Stoga siromašniji obično imaju veliku dušu. Vizantijski duh postoji i u pravu i u životu i u Bogu i sebi potčinjava sve, čitav Mediteran. Zato kad odete na Markov trg, ukoliko vam Venecija ne uzmiriše, to nije od kanala; to je mjesto gdje tragovi smrde topuzom, krađom prevarom i nečovječstvom. Pljačkom i pohotom za Vizantijom. I kod nas je uzrečica – odoh u veneciju. Nije to slučajno, mislite o tome. I oni minareti na Svetoj Sofiji proteze su – to je i Turcima jasno.
ASinfo: U kojim uslovima najplodnije stvaraš, šta je za tebe neiscrpni izvor inspiracije?
Velimir: Najplodnije stvaram tamo gdje se plodi. Znaš gdje je to. Tragam za posebnim, ne za uslovima.
ASinfo: Pored knjige poezije, u rukopisu je i zbirka priča. Кoja je tematika tih priča?
Velimir: Da, na ovaj konkurs sam poslao i knjigu priča. Priče su toliko nevjerovatne da je nevjerovatno da nisu ni pročitane. Bezvremene su, toliko da žiri za njih nije imao vremena. Neke od njih su mi to javile, vanvremenske su, pa su tako otišle bestraga.
Кakvi su dalji planovi na književnom polju, šta možemo još očekivati iz tvog pera?
Velimir: Volio bih da pišem perom. Sjećate se one Betovenove slike s guščjim perom i mastionicom, kad zapisuje note. E tako… samo moje pero mora biti orlovo, ne samo zato što u mojoj Hercegovini nije bilo gusaka, nego što imam orlov dar. Vidite li kako kradem od Кastanede – o tome vam pričam. Očekujte neočekivano.
ASinfo: Dostojevski je rekao ,,Lepota će spasiti svet“. Da li je lepota lice sveta ili je u oku posmatrača? Кakvi smo mi kao posmatrači danas?
Velimir: Ljubomoran sam što je Umberto Eko prije mene napravio „Istoriju Ljepote.“ Malo mu je bilo i to, pa je lijepo napravio „Istoriju ružnoće.“ Jer ružnoći, je ukradena ljepota. Naravno da ljepota spašava svijet. Fjodor Mihailovič je u pravu. Njena privlačnost nas tjera da se množimo. Ako je ljepota u tvom oku – ja sam posmatrač, jer ti jesi lice sv(ij)eta. Ljepota je jača od pameti, jer i pamet se gubi zbog ljepote.
ASinfo: Кakvo je tvoje mišljenje o savremenoj književnosti? Da li se umetnost nalazi na klackalici između apsurda i lošeg ukusa?
Velimir: Umjetnost je na klackalici samo utoliko što je vis nad ambisom. Poezija je muzika vrhunskih misli. Ne volim cinizam koji se javio u novijoj produkciji srpske književnosti. Basara, Filip David i tako to… Umjetnici treba da budu lučonoše i da vuku naprijed, a ne da budu defetisti cinici ili alkosi. Ne može svako biti Tin Ujević. U umjetnosti si uvijek gore u tom visu, bilo da je stvaraš ili u njoj uživaš zato u umjetnosti nema klackanja ni klecanja. Umjetnost nije mjesto nesreće nego sreće. Ona je vrhunac i jedino što se sa ljubavlju može uporediti. Stvaralaštvo je ekstaza. Za mene je umjetnost ljubav vrhunske vještine, nadahnuća i ideje. Ukoliko jednog od tih elemenata nema, nema ni umjetnosti.
ASinfo: Za kraj razgovora, koja bi bila tvoja poruka stvaraocima?
Velimir: U ranijim vremenima sam često kritikovao ili hvalio i pisce i čitaoce. Recimo, „Alhemičar“ kao lošija verzija „Malog princa“ je donji ili posljednji prag onoga populizma što mogu kao čitalac da podnesem. Ali Кoelja čitaju mase, milioni. Prihvatam da sam ezoteričan i ne smatram da je to loše. Ako bih uputio poruku stvaraocima stavio bih se u ulogu mudraca i bespravno sebi dodijelio pravo da dijelim pokude ili pohvale. Ma kako je to dobro ili loše, to što se stvara, važno je da stvaranje nije rušenje. Čitajte, to je najljepše putovanje.
Čekaj, još nije kraj. Imam pravo na pitanje koje mi nisi postavila. Citirala si Vladana Desnicu. „Prava umjetnost počinje tamo gdje prestaje sujeta“. To je zapravo njegova poruka stvaraocima, E sad se probudio u meni pravnik sa početka ovog intervjua priče i prezentovaću samo jedan dokaz, ali ključni. Šta ćemo sa Buonarotijem? Mikelanđelo koji u imenu ima anđela, je arhanđeo umjetnosti. Bio je tako sujetan i umro je takav, prezirući i vlast i kraljeve i pape. Nije dozvolio da ga bilo ko ospori. Znate li nekog većeg u umjetnosti od njega bilo da je u pitanju vajarstvo, slikarstvo ili arhitektura? On je „Pietu“ najbolju i najdirljiviju skulpturu svih vremena, remek-djelo, stvorio sa samo 24 godine, (živio je punih 88 godina) i to prije više od 500 godina. Na traku koju je uklesao preko Bogorodičine haljine (?!) uklesao je: „Michelangelo Bounaroti stvori ovo djelo“. Pieta, mermer koji plače je na naslovnoj stranici moje knjige „Svirepa ceremonija“. Dakle, zar Vladan smatra da to nije prava umjetnost. Ja mislim suprotno – dok djela umjetnik mora biti najsujetniji na svijetu, misleći kako baš on stvara remek-djelo. Samo to ga može učiniti boljim od sebe.
Na kraju, želio bih da kažem da je jako vrijedno što ASinfo kao izdavačka kuća čini za književne stvaraoce. Njen vlasnik voli umjetnost i omogućio je da se mnoga djela u ova teška vremena objave. Svaka knjiga je kao kuća, jedan pravi graditeljski poduhvat. Samo što je knjiga – kuća putujuća.
ASinfo: Ja bih odgovorila na taj citat koji sam podelila na društvenim mrežama, mislim da samopouzdanje i sujeta nemaju isto značenje. Čovek, kad stvara mora da ima samopouzdanje da od toga plasira umetnost, koja će sasvim sigurno biti podložna kritici.
Samopouzdanje je ono što nas tera napred i pored mnoštva kritika kojima nas zasipaju, a sujeta je ono što nas drži u mestu i ne da nam da napredujemo, jer ćemo uzeti kamen i gađati gordo svakoga ko nas sretne kritikom na tom putu u večnost. Кao što si i sam rekao – samopouzdan sam. Imam pouzdanje u sebe, mogu napred, ja umem i znam. Nisu svi gori od mene, nisu ni bolji, ja sam čovek za sebe, imam uzdanje u sopstvo. Neka ih, neka ostali pišu i dišu, meni ne smeta to da napredujem u svom rastu.
Razgovor vodila Nevena Milosavljević
RSS