Ulazeći u kupe misli su mu nezadrzivo navirale.Obuzimali su ga nemir i nervoza zbog same činjenice da je naprečac donio odluku da mora da vidi brata , majku i rodbinu,da napusti oduvijek mu tuđu zemlju Australiju u koju je zbog rata došao te 1992.godine I svu tu kolotečinu u kojoj pliva već dugih 15 godina.
Njemu je svo to vrijeme bilo isuvise dugo a da ne pomisli na svoj ‘’prošli život’’ kako je u trenucima šale znao reći.Jednostavno došao je dan kada su mu emocije obavijene sjetom i velom ostarjelih sjećanja postale nezamjenjljivo značajne.Sav put koji je trebalo prevaliti nije bio lak,Od australije preko Dubaija,zatim njemačke i voza…
U kupeu nije bila gužva,sjeo je do prozora .Nervozan,s vremena na vrijeme brisao je oznojene dlanove o pantalone i gledao kroz prozor.Kako je voz odmicao misli i osjećanja onom čemu ide u susret postajale su sve jače.Misli o ratu,toj noći kad je usled napada na njegovo selo doživjeo puno tuge zbog smrti bliskih mu srodnika i prijatelja.Vidjeo je patnju i bol svog naroda i nikada ne bi, da živi još hiljadu godina mogao zaboraviti ta čudna i bolna osječanja.Tad je izgubio oca i rođaka i nikad nije mogao izbaciti iz sebe te mračne slike…zebnju i dječačku nadu da se ništa ružno neće dogoditi usred te gorke igre koju zovu rat.Grizla ga je savjest zbog toga što toliko dugo nije dolazio da vidi porodicu ali u početku nije mogao a kasnije…Novac je uistinu slao po ljudima koji su dolazili I poklone majci I starijem bratu koji je studirao teologiju,čak im je poslao I jednu sliku na kojoj je velikim slovima pisalo AUSTRALIA Sa tamnom pozadinom a na njoj blestavila grada,možda da u tihim ljetnim nocima majka I brat vide gdje on živi,da se ponadaju da će nošeni snom doci jedni drugima u susret.
U kupeu preko puta njega sjedili su starica i srednjovječni muškarac grubih ,stavise strogih crta lica čiju su strogoću pojačavali brkovi.Bila je tišina,kako je voz jednoličnim pokretima točkova klizio dalje Nemanja je sve vište tonuo u san gdje ga počeše proganjati slike iz djetinjstva,ali sve nekako izmijenjeno kao u groznici .Sanjao je kao s majkom bere jabuke ,velike crvene, lijepe i slaže ih u korpu ali oko njih nigdje nema puta….zadovoljstvo zbog tih lijepih jabuka jenjava zbog straha kako se izvući i odnijeti ih kuci..zatim slike nekih nepoznatih naoruzanih ljudi ,zatim more,obale…vode…zatim opet ti naoruzani ljudi koji zarobljavaju njega i oca ,ali se iz sna trže baš tad kad je jedan od tih ljudi pitao’’ šta s njima da radimo’’.Srce mu je kucalo kao pobijesnilo,uplašen i začudjen snom….oznojen….
-Je li vam dobro gospodine?! Zapita ga starica pruzajuci mu maramicu…Sanjali ste ruzno?!
-Dobro sam, rece brišući lice i zavali se u naslon
-dokle putujete?
-do Beograda,a vi gospodjo?
-Takodje, bila sam kod djece u Njemačkoj..eeeh daljine puste,nikad dosta,brzo se poželimo!
-Koliko imate djece?
-SIna ,snaju i unuke…skoro 30 godina su tamo.A vi ,kako se zovete,ja sam Marta?!
– Nemanja,drago mi je!
-Koga imate vi nemanja?
On pomalo zbunjen pitanjem kao da ne shvati na koga misli,gdje?….zatim reče
-Ja imam suprugu i troje djece…od rata u Bosni sam u Australiji…sad prvi put posle toliko godina idem u svoj rodni kraj.
-eeh dijete pa koga imaš tamo?
-U R.Srpskoj imam rodbinu,majku i brata…otac je pogino u ratu,majka i brat su sami.Nismo se čuli više od tri godine.Daleko je Australija.
-Moj sin je sveštenik,reče Marta, a vjeruejte li vi u Boga?
Iznenadjen pitanjem koje mu niko nije postavio tolike godine u tudjini i okružženju gdje se vjeruje jedino u dolar i alkohol subotom uveče zamisli se pa rece:
-vjerujem ,majka nas je ucila da vjerujemo…
-I treba sine,i treba…Božije je najstarije.
Opet zaćutaše,on se nasloni na prozor i zagleda negdje u daljine.Pitanje o vjeri ga podsjeti na jedno osjecanje iz proslosti ,sa službi u obližnjoj crkvi gdje ih je vodla majka…taj ambijent Crkve..sa strahopostovanjem praćenje Svešteikovih riječi…gledanje ikona svetaca gore inad glave,na zidovima..sa zebnjom i nekom čudnom mističnosću su mu se vratile te slike…Taj osjecaj davao je nadu…ispunjavo ih blaženim mirom.
Sa stefanom se uistinu malo puta čuo svega dva ili tri puta od te davne 92 i odjednom su mu sve te stvari tako značile i nedostajale, ponovo.Uistinu zvao ga je sebi u australiju nekoliko puta ali ovaj to ne bi ozbiljno shvatao niti je želio da napusti domovinu.Stefan je bio inace dosta miran i povučen…odmjeren i inteligentan…Upiso je posle gimnazije teologiju ali je napravio dugu dugu pauzu,što zbog rata što zbog neke izgubljenosti u željama,namjerama i ciljevima u životu. I zaista vjerovo je u istinitost svoje religije…nikad nije bio nošen nijednim drugim motivom da upiše teologiju osim iskrene ičiste vjere i ljubavi prema duhovnom.Zajedljiva okolina znala je zbijati šalu na račun njegovog neprofitnog teologisanja jer je iskočio iz tokova,te kako je mogao upisati neki privatni biznismenski faklutet ili višu školu i biti car,te bolje da je završio srednju trgovačku.Međutim to je tema koja zaslužuje posebnu obradu I nije predmet ove priče.
Nemanjino putovanje je trajalo nekoliko sati,kad su stigli u Beograd oprosti se od starice pomažući joj da iznese stvari.Od Beograda je busem relativno brzo stigao do svog sela.Galerija nepoznatih likova i već pozaboravljanih predjela su mu ostavljali čudne utiske,kao da se sve izmijnjilo i smanjilo.Koračajući uskim seoskim putem s jednom torbom u ruci…oborene glave,zamišljao je skori susret sa majkom i bratom,sa zavičajem.Dolazak nije najavio.Što se više približavao obuzimala ga je i pritiskala tuga pomiješana sa uzbudjenjem…osjećaj pomućene radosti,kao da je kriv za nešto njemu u tom ternutku nepoznato ali bitno.Po glavi su mu se motale razne slike,od onih gostoprimljivih gdje ga oboje grle od radosti i sreće što ga posle toliko godina opet vide a druge prekorjevajuce…hladne…kao da ga osudjuju…Kad je bio nedaleko od kuće opazi njemu nepoznatu djecu kako se igraju u dvoristu.Kuća je bila pomalo ispucala,nagrizena zubom vremena.Prisao je i naslonio se na vrata,unutra nije nikog bilo.Više reda radi je viknuo
-ima li koga!Majka!Oko njega se ubrzo skupiše djeca koja su bila u dvoristu.
-mama i tata su na poslu!reče najstarija djevočica medju njima.
-izvini a ko su tvoji mama i tata, gdje je su Stefan i Marija?Dijete ga snuždeno i uplaseno pogleda pa reče;
-teta marija je u bolnici!
Podidje ga jeza,okrenu se bez riječi i ode kod prvih komšija da se raspita o svemu.U toj novonastaloj sitaciji i žamoru osjeti se izbubljeno..u vremenu i prostoru…sve mu se izmiješalo, ono što je bio i ono što jeste.Osjetio je ogromno kajanje,kao da se vratio sebi odlutalom.Međutim pribrao se i krenuo put bolnice.Našao je majku kako sjedi na bolničkom krevetu.Šok za ionako iscrpljenu ženu bio je ogroman kad ga je ugledala na vratima…
-Nemanja sine..O bože hvala ti!
-Njemu se steze u grlu i gotovo uplakan priđe krevetu, zagrlio je
Nije očekivao ovakav susret,,,samoprijekor što nije došao ranije da je vidi,ili makar nazvao.Kajanje ,čista roditeljska ljubav,radost i gorčina stopili su se u jednu sliku.
Marija osjeti neku svjezinu.Susret sa sinom ju je ozario.Nakon sto su se ispricali ukratko o svemu ,majka mu u kratkim crtama obajsni kako je živjela sve te godine sama sa bratom,zahvaljujuci za novac koji je slao…
-Gdje je Stefan majka?Prekinu je iznenada
-Brinem se za njega sine.Povuko se puno u sebe,ne priča ništa,nešto ga muči…niti se ženi.Bog nek mi oprosti došlo mi je sto puta da se ljutim na Boga što imam vas dovjicu a nisam srecna ni s jednim.Ti daleko a Stefan…,eeeh!Malo zaćuta I zatim nastavi
-Brat ti je otišo u manastir da sprema ispite,reko je da ce se vratiti za par dana a nema ga dugo.
-Ne brini se majko ništa,pričaću ja s njim,biće to dobro sve!reče Nemanja I izrazi zelju da pronadje brata,oprosti se od majke uz obecanje da ce zajedno sa Stefanom doci po nju da je vode na kućno liječenje.
-Dobro sine,neka si ti majci došo,ajde idi,idi po Stefana pa cu i ja kući kad se vratite,bolje mi je…dobro sam.
Otišao je kod doktora I dogovorio da je po povratku iz manastira odvedu na kućnu njegu,zatim se uputio pravac manastira. Za nepunih dva sata stigao je na odredište.velika stara gradjevina našla se ispred njega.Iako nije bio naročito pobožan, skoro odviknut od običaja ,imao je duboko u sebi ugrađena religijska osjecanja,
U dvoristu manastira su stajali neki momci,pored zapaljenih svijeca.On podje putem prema njima ali se zaustavi kao da se nesto predomisli pa zatim nastavi naprijed.
Blazeni miris unutrašnjosti koji dugo nije dozivjeo unese mu smirenost ,primače se blize oltaru celiva ikone, izmace se te rece:
-o Gospode, Gospode pomozi nam!
Htjede još štošta reci ali u tom naporu da izrazi uzburkana i silna osjecanja i emocije,,tu bespomoćnost pred Svevišnjim riječi mu se izbugiše i ne reče više ništa.Stajaše još neki sekund oborene glave pred oltarom te izadje napolje.Stefan je za svo to vrijeme bio u svojoj sobi na spratu,u zgradi pored Crkve.Stajao je pored prozora gledajući baš na dio ispred kad mu se u vidno polje ukaza nemanja.U trenutku kada je naišao sveštenik i kad ga je Nemanja zaustavio da se raspita za brata.U prvi mah prodjoše ga žmarci,kao da u momentu proletješe dvije misli’’.Ovaj covjek je liči na mog brata a druga ne nije to on,on je u Australiji’’.Međutim kako se taj isti čovjek uputi stepenicama gore prema njemu obuze ga još veća slutnja da je to uistinu on.Otvori vrata i na hodniku par koraka ispred sebe nepogrešivo uvidje da je to zaista on, njegov brat,
-Stefane brate mili…gdje si?!Viknu Nemanja šireci ruke,Stefan mu potrča u zagrljaj bratski ali tako nestvaran
-Uđi,prošapta tihim glasom i obori glavu kao da krije pogled.Brate dragi je li moguce?!otkad te nisam vidjeo,eeeh!
Nemanja sjede na krevet i nasatavi da zapitkuje ne skidajuci pogled s njega:
-Kako si se promijeio covječe, s tom bradom?!pa kako si?
-Dobro sam,?
-Jesi li završio fakultet?
-Uskoro,kako si ti?!
-Dobro…u stvari nisam dobro, kakvo dobro kad ti sve dozlogrdi!moj brate dosadi i tudjina.Otkako sam otišo planiram da dođem,i sve mi se neda.Ne zna čovjek više,dođu nove obaveze,novi život,sve novo…Nego došao sam po tebe,uzećemo majku iz bolnice i hajmo ko prava porodica vidjeti kako i šta dalje.
-Neka ,ostani ti ovjde na konaku pa ćemo pričati,rećiću igumanu da ćeš ostati na konaku.
-Dobro,kako hoćes!Tvoj sam gost!
Stefan je osjećao potrebu da priča o mnogo čemu s njim,samo toliko tema o kojima je mislio pričati i trenutaka kada je osećao potrebu za tim da je osjetio prazninu u tom momentu,kao da nije znao odakle bi počeo i o čemu bi prvo pričao.Pošto je dogovorio oko bratovog boravka u manastiru otišli su na uzvišenje iznad i sjeli na travu,kao nekad dok su bili djeca posle igre na proplanku iznad kuća.Bilo je prijatno ljetnje popodne.Ćutali su neko vrijeme obojica.Nemanja nervozno vukao dim iz cigarette i odhukivao a Stefan oborene glave zagledan ispred sebe.Vezivala ih je samo slutnja,da i bez riječi mogu naslutiti šta se zbiva .
-Strašno je brate sta sve čovjekova slabašna priroda može da istrpi u životu,Stefan prvi prekinu tišinu
-Ko da se neko igra s nama,kao da smo piuni u partiji saha,…imas li takav osjecaj?
-Ja često imam osjećaj kao da sam već sve vidjeo i znam koliko daleko mozemo stici i gdje možemo stici!kao da te dubine obitavaju u meni,kao da je vec sve davno osmisljeno nekom kosmičkom energjom,Božjom voljom i da je sve ova materijalizacija tih ideja nekako očekivana,pa i ovaj tvoj dolazak,iako nenajavljen za mene je ispunjenje jednog očekivanja koje se moralo desiti!
-Zanimljivo, i ja imam osjecaj da ni očemu ne odlucujemo sami nego neka visa sila,osjecaj da sam puno zgrijesio i da se zato kajem…kako da sam predodredjen za kajanje…kao trinaesto prase koje traži svoju priliku negdje po svijetu,daleko od svih koji mi znače.
-Sveznajući i sveprisutni Gospod,njegovo prisustvo naš mali um ne može da pojmi i dokuči u dovoljnoj mjeri.Dato nam je da svoj život upravljamo zapovjestima Božijim ili ne upravljamo i time padamo u grijeh.A osjećaj odbačenosti od svijeta je u skladu sa gramzivom ljudskom prirodom,slabom,povarenom i zlom.Često je takva ljudska priroda izvor nepravde i nezadovoljstva u medjusobnim odnosima gdje jedni druge bespoštedno sapliću i ruše gdje zaboravljaju da je to nije bogougodno i da svijeća vijeću pali a pritom ne gubi sopstveni sjaj,takav je slučaj i sa dobrom voljom i dobronamjernošću.
-Dobro si rek’o!Ja sam prošao sve i svašta otkako sam otisao tamo,vjeruj čini mi se malo je poroka koje nisam poželio ako ne probao i zgadilo mi se sve,Zgadili su mi se ljudi,kad sam otišao tamo bivao sam izvaran,ne pamtim više ni od koga ni zbog čega.Često žalim što sam uopste i otišao i ostavio vas u onim najtežim trenucima kad je počeo rat,ali to ti ne mogu opisati.Ne bi mi vjerovo kad bih ti rekao da nisam srećan zbog svega sto sam postigo tamo jer stalno imam osjećaj da je to negdje van vremena,da to neće vidjeti niko i da je to samo sebično uživanje u komadu života koji sam dograbio…često poželim da prenesem ono tamo ovdje pa da ljudi vide…fino sam se snasao,vidjeces kad dodjes u Asutraliju ,nekad…
-Eeh brate nemam ja zelju da idem nigdje,imao sam doduše kad si me zvao ono par puta,bio sam u zanosu i pun nekih želja,nada…ali sad vjeruj kao da imam hiljadu godina,samo želju za mirom…a sto se tiče tvoje dileme o grijehu mogu ti reci da je dobro sto se kaješ jer ’’pokajanje je Boziji dar kojim su ljudi darivani kako bi se njime spasli u moru svetskih zala. Gospod se ne ljuti toliko na ljude sto po nemoci svoje prirode padaju u greh, koliko sto ne koriste ovaj dar koji im je dat zarad njihovog spasenja.Zato je Gospod i ustanovio svetu Tajnu pokajanja ili ispovesti, u kojoj se grešniku koji se kaje, nakon ispovedjenih grehova gresi oprastaju a gresnik vraca u stanje blagodati’’.Imaš li potrebu da se ispovidiš?
-Imam,dugo dugo imam ali me je uvjiek bio sram da odem u crkvu i zatražim od sveštenika da to učinim,kao da sam tudje grijehe smatrao većim i težim a da se pritom niko od njih ne kaje i ne traži milost te bi sam sebi bio smiješan da sam nekom rekao da hoću da se ispovidim a ne znam zašto ..zato što sam ludovao,a još ko mi garantuje da taj isti sveštenik neće izaći u društvo i iznijeti sve moje grijehe,ne vjerujem nikom….?!U stvari ne shvatam otkud mi takva potreba i osjećaj da uopšte treba da se ispovjedim kad su meni nanosili zlo a ne ja drugima.Smijali bi mi se ljudi kad bih rekao zasto se ispovijedam.
-A je li ti smatraš da to nije dovoljan povod da zatražiš ispovijest…brate pogrešno razmišlajnje…Bog je stvorio materiju kao i duh a stvarni grijeh čovjeka je što je razdvojio materiju i duh da bi se podredio materiji, postao njen rob.Svete tajne ponovo spajaju razdvojeno i zato se treba kajati ,postiti,ispovijedati grijehe. Pokajanje je potrebno svakom,Pošto niko do Gospoda nije bez grijeha to je onda i pokajanje svima neophodno.Grijeh je bolest a pokajanje lijek.
-Svijet mi postaje sve manje jasan.U težnji za savremenosću postao je duhovno truo,povodljiv…Evo recimo ljubav, ko još vjeruje u ljubav tako nevidljivu i tragičnu…
-Da u pravu si,bojim se da nas točak istorije vodi samounišetnju,a zašto tako govoriš,zašto je ljubav tragična!?
-Zato,jer mi se nikad nije dalo da je ostvarim u potpunosti,nikad nisam imao one koje volim uza se..dok nisam dobio djecu,naravno njih volim najviše,oni su dali radost i smisao mom postojanju..,planiras li se ti skoro ženiti?
-Ne,htjede reći ali oćuta,kao da se bojao da brat neće moći pojmiti njegovu zelju da se zamonasi i odrekne ovozemaljskih materijalnih užitaka.Njegova želja da to definitivno učini posle dvije godine boravka u manastiru je bila formirana.Bolila ga je jedino misao da će majka zbog toga patiti,a sad i on…brat…
Znao je da će ma koliko pokušavao objasniti motive za taj put njima to izgledati previše krupan korak,
-Zašto ćutiš?Ostavila te?
-Ne,nije me ostavila nego nešto drugo je u pitanju!ja ljubav doživljavam kao nešto što je iznad mnogih stvari,pa čak i same molitve a molim se stalno…Jesi li čitao Novi zajvet?
-Nisam!
-U Prvoj poslanici Korinćanima je napisano,samo malo sad cu ti procitati,uze iz džepa knjigu I poče:
‘’Ako jezike čovječije i anđeoske govorim a ljubavi nemam,onda sam kao zvono ko je zvoni , ili praporac koji zveči.
I ako imam proroštvo i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gore premiještam , a ljubavi nemam ništa sam.
I ako razdam sve imanje , i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam ništa mi ne pomaže.
Ljubav dugo trpi,milokrvna je ;ljubav ne zavidi,ljubav se ne veliča, ne nadima se.Ne čini što ne valja , ne traži svoje,nesrdi se , ne misli o zlu.Ne raduje se nepravdi , a raduje se istini.Sve snosi ,sve vjeruje ,svemu se nada , sve trpi.
Ljubav nikad ne prestaje a proroštvo ako će prestati,jezici ako će umuknuti,razuma ako će nestati.Jer nešto znamo , i nešto prorokujemo a kad dođe savršeno ,onda će prestati što je nešto.Kad ja bijahu malo dijete,kao dijete govorah,kao dijete mišljah,kao dijete razmišljah , a kad postadoh čovjek odbacih djetinjstvo .Tako sad vidimo kao kroz staklo u zagonetki a onda ćemo licem k licu.Sad poznajem nešto a onda ću poznati kao što sam poznat.
A sad ostaje vjera ,nada ,ljubav ovo troje,ali je ljubav najveća među njima’’.
Eto to je novozavjetno poimanje ljubavi.
-Da ali kako doživjeti takvu ljubav u moru nepravednosti,ljudske bezobzirnosti ,iskvarensti i zlobe…Kako je prihvatiti i sprovesti u djela kad je svijet prljav i nema sluha za tako bezazlene stavove.
-Činjenica je da su mnogi ljudi zli ali našom dobrotom pobijedicemo zlo u sebi,oni svoje neka nose kao svoj teret!shvataš li me?U Svetom Jevanđelju po Mateju je napisano da će se bezakonje umnožiti I da ohladnjeti ljubav mnogijeh ali da su između ostalog to sve znaci kraja svijeta,posle čega dolazi Carstvo Hristove ,carstvo vječne ,neuvele slave.
-Ne mogu vise da te sledim brate,ta tvoja teologija te izvjezbala i već sam se zamorio,nego reci mi kako se živi ovdje,kako ste ti i majka sve ove godine izgurali?
-Stefanu se kroz glavu provuče nekolko teških trenutaka iz rata i poratnog perioda ,,,ali nije volio da izdize svoj problem iznad problema ostalih koje je uvijek gledao s vecom pažnjom …kao da se njegova patnja podrazumijeva i nije zasluživala pažnju,zato i reče
–Dobro,dobro smo,nekako…pomagala nam je familija,ja nisam radio,povremeno sam bivao i u vojsci, mada nisam vidjeo nijedan trenutak smisao svih tih desavanja.Nešto sam pokušavao da radim ali moj poziv je takav…nije baš za vezivanje sa čim drugim.Dobijali smo kao porodica poginulog borca neka primanja,a majka, ne znaš koliko te je puta samo spominjala i žalila sto si otišao tamo ali ja sam te uvijek opravdavao,jer sam shvatao želju i traganje za boljim,za daljim,za smislom…ovdje ga je malo zaista u svim dešavanjima oko nas.
-Moram ti nešto priznati,odjednom prokinu: Ja želim da ostanem i da se zamonašim!
Nije ga ni sačekao da završ a već krenu da ga odvraća;
-Pa kako ,nnneemoj to sebi raditi brate jedini!zaboga,pa idemo lijepo eto i ja ću se sa porodicom vjerovatno vratiti,mada oni nisu zato ali vraticu se ja,ja cu se vratiti ovamo,pa da lijepo popravimo kuću,pokrenemo neki pos’o…ti eto,možes biti i sveštenik…imam sliku jedne prijateljice,pokazaću ti je donio sam…u stvari najboje da ti i majka podjete samnom za Australiju…ali kako vidje da ništa od toga sto reče ne izazva njegovu reakciju on zaćuta…
-eeeh,vec sam pregurao skoro sve te dileme i strasti za takvim stvarima,pregorio možda u njima,nekad…ali sad sam za ovo što sam odlučio i to je tako,znam da će majci biti teško zbog toga ali …svi patimo nekad i zbog nekog ili zbog nečeg,ako je to uopšte opravdanje ja život u molitvi i uzvisenim motivima vidim kao nesto poziitivnooi nikako nije za žaljenje…
–Vidim da si riješen,skoro do bola ganut Nemanja u njemu ugleda neku novu osobu,svi upravaljmo svojim životom ..ali ja te opet molim brate nemoj ostajati,pa možes biti svestenik,oženti se ,formirati porodicu…
-Jeste,ma koliko izgledalo nestvarno o vecini stvari u zivotu po slobodnoj volji donosimo sud i birajuci jedno odricemo se drugog,i ova ma koliko mozda u tvojim oocima pogresna odluka bila je ipak moja…slobodna volja…moj put…
Nemanja nije očekivao takav redosled događaja i osjeti težinu u grudima,kao da je olaksanje koje je ocekivao da ce osjetiti kada dodje u domovinu ipak odloženo za neki drugi put ako ne i nestalo.Nije očekivao tako razjedinjenu sliku majke i brata,tako podijeljenju stvarnost vezanu jednom tužnom niti.U jednom trenutku dođe mu ideja da i on ostane sa bratom,iz trenutka u trenutak sve više se osjećao gadljivim prema spoljašnjem svijetu…kao da se saživio sa tim malim duhovnim komadićem svijeta koji je doživjeo boravkom u manastiru.Međutim pomisao na porodicu koja ga ipak negdje tamo čeka bejahu jače od te iznenadne odbojnosti i gadljivosti.Ustao je i krenuo put manasitra ne govoreci nista,Stefan ga je samo ćutke gledao i krenuo lagano za njim.Jasno zbunjen i ganut novonastalom situacijom njegov daleki brat bio je blizu njegovog srca,iskreno sazivljen s njim.To ga je dodatno mučilo i stvorilo dozu nemira ma koliko pokazivao smirenost i rijesenost.kad su dosli u sobu podlakti se na prozor i poče tiho da govori:
-Teško je preplivati neke dubine u sebi,teško…ne znaš koliko me boli sve,sve sto se desilo sa nama,porodicom.Rat,očeva smrt,tvoj odlazak,majcina i moja agonija i potraga za smislom…ne znas kolio su mi sitnice koje podjesjecaju na tebe značile.Ona slika koju si poslao ,slika australije s crnom pozadinom i blljestavim slovima AUSTRALIA..stavio sam je u dnevnu sobu,i čini mi se da sam česce gledao nju nego u ikonu..uveče u tihim ljetnim noćima.Sjeo bih za sto,zapalio cigaru i dugo dugo gledao .Kroz nju kao da sam vidjeo izmaglicu raskoši obojenu sjetom,i kao da smo ja i majka polako kliziili kroz vrijeme ,kroz nju prema tebi,bježeći od ne baš svijetle realnosti.Ta slika je bila vizuelna veza s tobom,sa vama.Za nekog ko nije imao prilike da mašta zureci u daljine kroz tu sliku nemoguce je objasniti ali moje emocije obojene sjetom i tugom zbog svega proživljenog dovoljna su zaloga vjecnog sjećanja.
-Nemanja je sjedio na krevetu plačući.Nije mogao a da ne prizna sebi da ga je ganula ta bratova ispovjest.Zatim su dugo cutali.
Bila je već noć.Prije nego što su zaspali razmijeili su još poneku misao o tome kako se sve moze promijeniti na bolje,kako ima nade.Na kraju obećanje da će svaki put kad dodje sa porodicom iz Australije obavezno doći po njega da zajedno sa majkom provedu odmor.
Kada je svanuo novi dan ustali su rasterećeni i oslobodjeni pritiska…zblizeni,,,iako je Nemanja saopstio da ide kući ,po majku…a Stefan obećao doći čim mu jave da je majka izašla iz bolnice.Spakovao se i krenuo.
Izasao je za njim da ga isprati,velika metalna vrata na ulazu u manastirsko dvoriste bila su otvorena,zacuo se samo tup jek metala kad ih je zatvorio pošto su izasli vani.Bratksi zagrljaj i rijeci obavezno mi javi kad je izvedes iz bolnice doci cu…bile su poslednje sto su razmijenili tog dana.
Nemanja oborene glave krenu vijugavim putem koji je vodio do najblize stanice.Sto se vise udaljavao shvatao je znacaj Stefanovih rijeci da je ipak svaka odluka koju donesemo ma koliko izgledalo nestvarno ipak samo naša volja,birajući jedno odrčemo se nečeg drugog I tesko je spojiti dva dobra,najčesće duhovno i materijalno.On sasvim siguran da ne bi podnio sav mir monaskog zivota na koji se odlucio njegov brat osjeti novu snagu krenuvši nazad u svijet, svijet stvarnih i slatkih zabluda.
Za tri-četiri dana po dolasku kući izveo je i Mariju iz bolince.Žena presrećna i pomalo ojačala doživljavala je preporod.Kao da su to dani njene nagrade ,njene dugo čekane slobode i porodicne sloge.
-Sta je sa Stefanom,zasto on nije dosao?!upita ga majka donoseci im kafu.Sjeli su za stari drven sto napolju i polako uz kafu on je počeo da izlaze svoje vidjenje Stefana ali bez hrabrosti da kaze da se odlucio na monaski zivot.
-Doći će i on kad mu javim da si izasla,rekao je ..obećao!
-Bice majka srecna,najsrecnija kad se okupimo ovako,kad se i on oženi a ti dođeš sa svojima pa da provodimo dane vaseg odmora zajedno.Tad cemo biti svi srećni,gotovo s dječijom naivnosću i vjerom reče Marija .Nemanja je samo zagrli I rece:
-Da majko,bicemo!
Napolju se osjećao miris proljeća i rijeke koja je tekla u blizini, u čijem su se zvuku gubili poslednje djelici iskrenosti i sna ,kao da s njom otiče i taj trenutak velike zablude da na kraju ipak neće biti sama.
RSS