<Četiri strane Tijela>
Gore, na polici, filmove stare
neke za laike, neke za znalce
parfeme, kreme, sitne pare
i plavo, džepno ogledalce,
desno, na stolu, stihova zbirke
(za praznu dušu prazne riječi)
i kraj njih flašu pića od štirke
što nekad mori, a nekad liječi,
lijevo, na natkasni, nožić gvozden
i knjiga još (ima ih i tu)
Dorijan Grej, Kinaski, Holden…
(suviše star sam da lovim u žitu)
dolje, pod nogama, papira par
na kojim crtah neke skice
sa kojih vidi se jasna stvar:
bora se, draga, i moje lice,
u samom središtu moga svijeta
srce što kao mrski gosti
kuca već mnogo, mnogo ljeta
– sve ću za jedan dan mladosti
dati.
A ti
Taman taman
Maloumnost i lijenost
usklađeni kao Ermin
Bravo i Mirjana Karanović
u Helverovoj noći
guraju te do ivice
i dalje…
Niko te nikad nije vidio
kako piješ išta
osim votke.
I dok tvoji vršnjaci
množe potomstvo i novac
ti izučavaš opskurni
nauk o sreći nerođenih.
Gledaš u sebe
u dušu bez bogde svjetla.
Taman si taman.
Tuzi ili sreći?
kroz prste ti klizne par niti samoće
malo paučine, koji konac sjete
pa se oko stopa što nikud ne kroče
nešto kao život prepliće i plete
u natrulo drvo, od podlosti grđe
usjekla duboko, još dublje bi htjela
oštrica crvena od krvi i hrđe
to se, biće, nešto kao život djelja
obala u paklu, na obali trupla
na truplima rane, u ranama crvi
nogama sa kojih paučinu stukla
kiša je koračaš k raju, preko brvi
pred kapijom raja stojiš dočim vjetar
sa grudi ti hrđu odnosi sa sobom
sreća ti je blizu; koji korak, metar
obikla na tugu, reći ćeš joj zbogom?
Teret
Slabost i nesanica
darovi Zolofta
prate te dok tromo koračaš
kraj rijeke, kroz noć.
Kaplje vode žagore
i stud steže.
Skoro će policijski sat.
Jebe ti se…
U istom času
kućanica u domu
i domaćica u kući
pišu stihove.
Teretli su se posla
uhvatile.
Valja zaobići opšta mjesta.
Valja preskočiti patetiku.
Valja stih učiniti
beskrvnim
bezdušnim
bezosjećajnim
sterilnim
podobnim za nagradu
poetsku.
Policija
sa uspjelim metaforama u džepovima
stiže.
U torbi imaš revolver
u kosi farbu zelenu
i na licu
dobar sloj šminke
drečave.
Daleko je Gotham
i krila šišmiša lepeću
kroz mrak
mrak, mrak…
Prijaš
kao lončić toplog čaja
među promrzlim prstima.
Kradem ti misao
te ti je vraćam.
Jedno uz drugo
prinježnjeni
u istoj misli
– ja ne znam ništa bliže sreći.
Otkad te znam
preko pruga prelazim
gledajući
lijevo
pa desno
pa lijevo…
Živi mi se.
Dođi.
Nadlanicom mi briši
sjene sa lica.
Uspavanka
Svjetlo što rastjera sve moje tmuše
stih koji ružama majskim miriše
blagost što tegobne brige mi briše
volim, sve volim ja: sav prostor duše.
Oči gdje Hera je nebesa snijela
grudi u kojima ljubav se roji
stegna – ta sidrišta cjelova mojih
volim, sve volim ja: sav prostor tijela.
Šapati tvoji će mi sve do smrti
biti kroz ubave sne razastrti.
U magnovenju me tvoja riječ vine
iznad svih nedaća, uz serpentine.
Sem tebe niko to ne um’je tako.
Mirnu noć, najdraža. Volim te. Jako.
Izvor fotografije je: Skully Mba, Pexels.
RSS