Strah
Ono što zovemo
sumrak umova,
ono što zovemo
prokletstvo bogova,
ono što uzima životne radosti,
što trči od starca do mladosti,
kolut unazad od muke pravi,
ono što stanuje u tvojoj glavi,
i traži put iz ovog mraka,
ono što ostaje
samo u najavi,
tjera da živiš
bez sunca i zraka
i u prašinu pretvara život,
a radost u zemaljski prah
– za njega postoji pet slova,
bježi od njega, zove se
strah.
–
Smrt fotografa
U Parizu je, kažu,
čovjek umro od smrzavanja.
Osam sati je ležao na trotoaru
dok su ljudi,
alergični na dodir,
zaobilazili njegovo tijelo.
Njegov posao bio je
da fotografiše ljude:
osmijehe,
poraze,
rođendane,
imendane,
vjenčanja,
da hvata poglede
pune radosti,
sjaja,
ljubavi,
očaja,
a u njegovim očima,
u zadnjem času,
niko nije potražio
svjetlost.
–
O zaljubljenosti
Ljudi se nikad ne
zaljubljuju u druge ljude.
Zaljubljuju se u život
koji teče kroz njih,
u zadovoljno
coktanje usana
niz čije se grlo
spušta mirišljavo vino,
u muziku i u stih,
u dnevno sanjarenje
onih koji hodaju ulicama
koje se tek bude
otvarajući prozore
kao očne kapke,
u odjeke nekih
prošlih života
koji se gube
kao savijene šake
u potrazi za slobodom,
kao težnja,
dah
i čežnja,
kao krv isprana vodom.
Ljudi se nikad ne zaljubljuju
u druge ljude,
možda u muziku koja
ih prati
ili način na koji izgovaraju
stih –
ljudi se zaljube u život
koji teče kroz njih.
Aleksandra Vujisić
RSS