Ljiljana Tomić, rođena je u Banatskoj Palanci. Srednju školu završila je u Beloj Crkvi, a ekonomski fakultet u Novom Sadu.
Piše peziju i prozu. Za priču, ’’Bogojavljenska noć’’, na konkursu ’’Mihajlo Pupin –rodoljub i nasleđe’’, u organizaciji Opštine Kovačica, Doma kulture iz Idvora i Muzeja Mihajlo Pupin, dobila je prvu nagradu.
Na konkursu, ’’Pjesme nad pjesmama’’Mrkonjić Grada, njena pesma ’’Čekanje’’, proglašena je za najemotivniju ljubavnu pesmu.
Učestvovala je pesničkim manifestacijama i pesničkim maratonima. Pesme su joj nagrađene i objavljene u pesničkim zbornicima.
U štampi joj je zbirka pesama ’’Banatsko srce’’.
Radi na Šumaarskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Majka je troje dece i živi u Pančevu.
Član je Udruženja pisaca ’’Dunavski venac’’ iz Beograda (Borče) i pesničke grupe ’’Banatska petica’’.
BLAGO
Rosa, da zablista, na mirisnoj ruži
Latice cvetne, do mene da pruži
Ruke da dohvate, tu, najvišu kotu
Zato, ljubav treba, k’o grožđe čokotu.
Na čokotu grožđe, do zemlje, da zreva
Svirac, šorom pesmu, da glasno zapeva
Sremačke birtije, vino, da potopi
Ljubav, zato treba, čarima da opi.
Da, od čari njenih, duša ti zarudi
Srce, da procveta, zamirišu grudi
Noge, da igraju, od te lude sreće
Zato, ljubav treba, k’o blago, najveće.
Da sam, blago, u tvojim očima
A ti, ogledalo, u mojim noćima
Niska biserna, da si, oko vrata
Zato, ljubav treba, zlatnija od dukata.
ŽENA
Ti si, kao zvezda, srebrna i plava
Koja daje snagu, ljubav i toplinu
U očima tvojim, devojčica spava
Dok, u krilu tvome, šapuće milina.
Ti si, kao more, modro i duboko
I u njemu, biser, sakriven u školjci
U tvojim su rukama, plima i oseka
Crveni korali, tvoji su, talasasti uvojci.
Ti si, letnja kiša, pod duginim svodom
I u njoj si, kap, što u prozor lupa
Ti si, sidro, kompas, što upravlja brodom
U tvojim nedrima, bled se mesec kupa.
Ti si, rosa travi, na proplanku cvetnom
Što s’ jutarnjim zrakom, svetli u dolini
Ti si, cvrkut ptica u cvastu proletnom
I topot jelena, po zvezdanoj prašini.
Ti si, baklja mira, s’ Olimpa što gori
Svetionik lađama, što osvetljava pute
Nemir, u sred noći, što pesnika mori
Ti si, žena bajna,
pred čijom lepotom, i gromovi ćute.
RODE MOJ
Ti stojiš, na putu, između dve reke
Žitnicu ti, Dunav, košavom umiva
Severcem ti, Nera, donosi odjeke
Dok, sa Karpata u vrtlogu, pliva.
Ti stojiš, Kod krsta, uz dudove carske
Gde su preci tvoji, graničari bili
Tukli ga, dušmani u grudi ratarske
Palili žitnicu, i dim crni, vili.
Ti stojiš, na međi, podele bratstva
Kroz tvoja su vrata, Rimljani, dolazili.
Oranica ti skriva, mistična božanstva
Horde vojskovođa, u blatu te, gazili.
Ti stojiš, kod crkve Svetoga Gavrila
Pod čijim se krovom, molilo i pilo
Svatovska se zastava, gajdaša, viorila
Sa oltara, bajonetima se, prkosilo.
I danas, ti stojiš, u šorovima kuća
Hlebnim žitom hraniš, usta paorska.
Krilo tvoje, kolevka je, od pruća
U njemu me, ljuljaš, mati moja
Palanko Banatska.
RSS