Siniša Mihajlović je po preporuci ljekara otišao na jug Italije kako bi potpuno izbjegao pandemiju koronavirusa koji je tu zemlju žestoko pogodio, najviše u Evropi.
Bolonjin trener nalazi se u Rimu u samoizolaciji budući da je zbog leukemije, s kojom i dalje vodi borbu, u daleko većem riziku od običnih ljudi.
Iz Rima je za Gazzettu dello Sport dao veliki intervju.
“Razumijem one koji se nisu navikli na ovo i sada im se sve čini kao žrtva, ali za mene su sve mjere predostrožnosti bile jako lagane za praćenje. Proveo sam mjesece zatvoren u bolničkoj sobi u devet kvadrata, spojen na cjevčice i infuziju, bez mogućnosti da otvorim prozor. Mislite li da mi je problem ostati sa svojom porodicom kod kuće i izlaziti samo na terasu da popušim jednu cigaretu?” upitao je Talijane.
I prije koronavirusa srpski je trener živio u karantinu.
“Masku sam koristio mjesecima, nisam se grlio, rukovao… Nisam morao mijenjati sada navike, pomalo sam asocijalan tip čovjeka. Čak sam se i šalio da bih sve ove mjere sigurnosti zadržao u sljedećih pet godina. Ne podcjenjujem opasnost od korone, ona će se iskorijeniti, ali ne potcjenjujem ni tjeskobu kod onih koji nisu navikli biti izolirani.” Potom je otišao u dubinu teme… “Zar mislite da poslije dva rata, bombardovanja i policijskog časa meni može predstavljati problem biti u kući na kauču ispred TV-a ili u fotelji s knjigom ili na terasi s cigaretom? Poslije mjeseci koje sam proveo u bolnici, biti kući s mojom porodicom vidim kao privilegiju. Poslije bolesti rekao sam više puta da je svaka stvar u mom životu dobila svoju dodatnu vrijednost i sve mi izgleda prelijepo. Disanje punim plućima, dodir vode na licu za vrijeme tuširanja, panorame… Na spisak mogu dodati i dug boravak u kući. Počevši od toga da mi ne treba alarm”, govori pa nastavlja:
“Ustao sam u podne iz kreveta, zaboravio sam kada sam posljednji put učinio takvo nešto. Možda na praznicima kad sam bio dijete. Jedino mi je žao što još ne mogu osjetiti okus hrane zbog posljedica terapije, ali uživam vidjeti svoju djecu kako trče po kući i što zajedno ručamo, večeramo, pričamo i gledamo TV.”
Za kraj je rekao:
“Kad sve ovo prođe, biće nam divno. A taj trenutak će doći uskoro. Nije ni godina prošla, a svašta mi se dogodilo. Izgleda da sam predodređen da živim nekoliko života u jednom.”
RSS