Pokazalo se da srpskoj državi vojnici trebaju samo da za nju, kada je dušmanin pred vratima, umru. Kada je trebalo živjeti, otadžbina je bila mnogo manje brižna. O tome najbolje svjedoči sudbina vojnih invalida nakon Prvog svjetskog rata.
Veliku pobjedu u ovom sukobu Srbija je skupo platila – tokom rata izgubila je, procjenjuje se, između 1.100.000 i 1.300.000 stanovnika što je činilo gotovo trećinu ukupnog stanovništva ili čak oko 60% muške populacije!
Ipak, i one koji su preživjeli dočekala je strašna sudbina. O srpskim vojnicima iz Prvog svjetskog rata pisane su knjige i pevane pjesme. Njihovo junaštvo slavljeno je širom sveta ali, ironično, u Srbiji su nakon Velikog rata dočekali strašnu sudbinu – zaborav!
Srbija nikada nije imala adekvatan pogram pomoći vojnim invalidima. Nesposobni za rad, ljudi koji su svoje zdravlje poklonili otadžbini, nakon rata nisu mogli da izdražavaju svoje porodice. Većina je završila proseći po ulicama, tužni starci sa natpisima: “Ratni invalid, pomozite” ili prodajući svoja krvlju plaćena odlikovanja.
Vjerovatno najlustrativniji primjer odnosa države prema ratnim herojima je sudbina Milunke Savić. Srpska heroina Balkanskih i Prvog svjetskog rata koju su zbog njene neizmjerne hrabrosti Francuzi prozvali “srpska Jovanka Orleanka” završila je, i to tek poslije intervencije njenih saboraca, kao čistačica direktora u Hipotekarnoj banci u Beogradu. Najodlikovanija žena u istoriji ratovanja u Srbiji je penziju stekla radeći, piše Istorijskizabavnik.
Arčibald Rajs, švajcarski forenzičar, publicista, kriminolog i jedan od najvećih prijatelja srpskog naroda iz najtežih dana i te kako je znao za strašnu sudbinu srpskih vojnika nakon rata. Svojim očima je gledao kako junaci postaju prosjaci i na to je pokušao da ukaže.
“VrativšI se u otadžbinu poslije pobjede, u kojoj nisu učestvovali, vašI intelektualci su težili da upravljaju svim poslovima. Seljaci njima nisu ništa značili iako su činili ogromnu većinu u Srbiji, a vojnici, tvorci pobjede, za njih su bili “prostaci”, dobri da mlate neprijatelja i ginu, i ni za šta drugo… Umjesto da djeluje pozitivno vaša inteligencija je djelovala negativno. Umjesto da gradi, ona je razgrađivala. Ona je žarište truležI i iskvarenosti, od čega toliko trpite. Ako joj dopustite da nastavi, zemlja vam je izgubljena”, Arčibald Rajs, “Čujte Srbi, čuvajte se sebe”.
Njegove riječi nije imao ko da čuje. Uskoro je postao samo “jedan Nijemac” čije kritike na račun novog društva nisu dobrodošle.
Razočaran i sam, Rajs je umro u svojoj vili na Topčideru 1929. godine, ali tu se nije završila njegova želja da pomogne srpskom narodu. Testamentom koji je ostavio njegova kuća trebalo je da pripadne srpskim ratnicima-invalidima koji su se nakon rata našli u nevolji i siromaštvu.
Rajsove posljednje želje nisu ispunjene, a vlasništvo nad kućom i danas je sporno.
RSS