O nama
Mi smo samo radoznali usamljenici društvene apatije, stepenik na kom prolaznici sjede dok smišljaju kako da se uspnu. Nije lako biti statični stepenik na ljestvici uzlazne pokretljivosti društva.Pojedini nerijetko sjednu na taj stepenik i odmaraju, prepričavaju utiske, probleme, želje i planiraju kako da savladaju sledeći. Na kraju ne čude oni koji, pa makar i na nama sjedeći razmišljaju, i tako dođu do vrha, nego oni koji ni ne pomišljaju da bilo šta misle. Pasivnost ubija i kad je čovjek dio tog stepenika. Čak mu i oni što na toj ljestvici klize i propadaju izgledaju smisleniije i zanimljivije. Jednoličnost guši kreativnost, sputava.
Svi stepenici na društvenoj ljestvici imaju više smisla od ovog, jer on na kraju dođe kao kazna, iskušenje. Kroz njega većina nas prođe i biva zaleđena i usporena uprkos želji koja u nama tinja, a to je mučenje. Tužni su oni što čitav život provedu na tom stupnju i tantalovski gledaju na svijet između krajnosti.
U nama tinja optimizam, ali sve jači je glas koji govori: ne uljepšavaj istinu, ne čini od nje surovu igru riječi; pusti je da traje u svojoj samoći sa sjetom u očima i besmislom na leđima, njeno lice mijenja oblik i neopisivo vječno traje, zagonetno I tužno odslikava prolaznost svega oko nas.
Vrlo često riječi gube na značaju ako ih je mnogo. Čovjek puno priča uglavnom zato što je nezadovoljan, što ima potrebu da bude shvaćen, jer teško je kad mu se skupe sve nedaće u isti mah. U tim trenucima nespokoja i nemira rado bi sve svoje tuge, iskazane i neiskazane kroz riječi svezao i pustio niz vodu, ali pošto su one neraskidivi dio njegovog bića i svih radosti, to I njihov značaj postaje veći, kao prilog više Njegoševoj:
,, Čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zagorči, čaša žuči ište čašu meda, smiješane najslađe se piju.’’
Kad pokušam da objasnim životni ambijent velikog broja ljudi svatam da je svuda oko nas stalna borba suprotnosti, skoro nespojivih elemenata koje čine dekor naše stvarnosti, sistem vrijednosti. Sputana snaga traži način da se izrazi, umorna od bespotrebnog trošenja na prepreke i traganja za smislom, srećom, ali u mrkloj noći primitivizma, carstvu zlobe, pohlepe i cinizma leži kočnica kulturnog napretka društva i odnosa među ljudima uopšte. Čovjek je srećan ako zna šta mu nedostaje da bi svoj život i ličnost doveo na pristojan nivo. Najgori su oni što nisu svjesni toga, a misle da znaju sve i mogu sve, i da im sve to zasluženo pripada.
Opet, o nekim stvarima nije ni vrijedno pisati jer se odmah stvori gorak i neprijatan ukus u ustima, pri čemu se i pluća neprirodno suze.
Dejan Spasoejvić, iz zbirke priča ”Drugi obraz”
RSS