Danas je Dan žena, 8. mart. Obeležavaju ga i slave žene u celom svetu jer su se izborile za jednakost i svoja prava. No, izgleda da je biti žena danas teže nego ikada sa svim nametnutim tredndovima i društvenim očekivanjima.
Ja sam priznajem pomalo tužna i razočarana. Ne očekujem da ću danas dobiti ni jedan poklon kao znak ljubavi i pažnje, od meni drage osobe, a kao i svaka žena tajno čeznem za tim. Ali ne dopuštam sebi da se zbog toga osećam ne voljeno. Bodrim samu sebe. Kada ti svet leđa okrene ti čvrsto zagrli i voli samu sebe, dobro mi je poznato, zato spremam se za grad. Divno i sunčano vreme otići ću i kupiti sebi cveće, novi parfem, karmin i sve drugo što poželim. Niko mi to ne može uskratiti, zar ne? Izborile smo se za sva prava pa i to da kupovinom lečimo slomljeno srce. Veselo razmišljam u sebi. Samo i ako sam krenula sa tom namerom u grudima me nešto steglo i ne mogu zakoračati ni u cvećaru, ni parfimeriju. Imam osećaj da će me drugi nekako provaliti i da ću se zbog toga osećati još jadnije. Zato sedam u bašti jednog kafića u centru i naručujem sladoled da se opustim, svih misli oslobodim i sebi zasladim ovaj dan. Zadubljena u svoja sećanja o nekim lepšim vremenima kada sam ovaj praznik slavila sa više radosti, skoro nisam ni opazila kada je neko seo do mene. Samo sam čula škripanje stolice i kada sam se okrenula videla sam dragi i dobro poznat lik. Smešio se i držao ružu u rukama. Prelepu crvenu ružu sa mašnicom i šljokicama A onda je rekao:
” Srećan ti 8. mart !” Bila sam pomalo zbunjena i zatečena i na delu uhvaćena jer sam baš sanjarila o njemu. I umalo ne pocrveneh, Bogu hvala za dobru šminku koja bi me spasila. On je nastavio:
” Ako si cvet, ti cvetaj i miriši!” To mora da je pročitao neku tugu iz mojih zenica. Htedoh nešto reći u svoju odbranu, ali me on prekinu rekavši:
“I pusti druge da budu ono što jesu. Ne osuđuj!” Iz momenta poslušah njegov savet omađijana kao i uvek njegovom harizmom i mirisom parfema koji se lagano uvlačio u moje nozdrve. On je nastavio:
“Slučajno sam te opazio, sediš sama i jedeš sladoled, pa sam ti kupio ružu i rešio da ti se javim i sa tobom malo popričam.” Ja svoje ruke nisam ni pomakla, nekako je moje telo ostalo u grču, zato je on ružu samo stavio kraj mene na sto, i nastavio:
“Još uvek ratuješ sa Bogom?” Ja ga upitno pogldah svojim krupnim očima, a on objasni:
“Kukaš i žališ se što nije sve po tvom i što nisu ostvarene tvoje želje. Od besa blokiraš ljubav i radost u svom životu.” Ja se nasmešhih. Znam da on može i moje misli čitati zato i jeste mojoj duši drag i poseban. Probah da se opravdam:
“Ne ratujem sa Bogom, zajedno kreiramo moj život. Nekad malo više ja, nekada on. Ali sve što radim radim uz Božju pomoć i blagoslov.” On se blago nasmeja.
“Da li to uz njegov blagoslov kriviš i osuđuješ druge i ne opraštaš njihove geške?” Da mi je ovo neko drugi rekao naljutila bih se, ali na njega ne mogu, srce se rastopilo od miline i njegove blizine, kao što je na suncu i ovaj sladold od vanile. Došao je konobar. Pitao ga šta će da pije. Ja se ubacih:
“Uzmi vino da nazdravimo ovom slučajnom susretu!” Ideja mu se svidela i dodade:
“Ako je tako daj šampanjac!” Obartih se konobaru:
“Neki najjeftiniji.” I konobar ode. Ja se setno zagledah u njegove tamne oči i lagano upitah:
“Zašto si tek onako otišao?” On kao da je imao spreman odgovor.
“Zbog tvog nedostatka ljubavi prema Bogu. Nije više bilo mesta u tvom srcu za mene. Naišle su besne kiše i oluje i sve razorile. Kad god vređaš i osuđuješ druge, ti osuđuješ i samog Boga, njihovog kreatora. Govoriš mu da nije dobar, da je ovaj svet loše uredio, a ko si ti da bude sve po tvojoj volji? Učio sam te moći zahvalnosti, ali je ti u svom životu slabo primenjuješ. Gledaš u ono što drugi imaju, a svoje blagoslove podcenjuješ.” Opet me je razoružao istinama. On zna da ja volim sa njim pričati o Bogu. Pročitao je između ostalog dosta crkvenih knjiga i neka blagodat iz njegovih reči dolazi i savet i onda kada ga ne tražiš. Dok njegovom bistrom pogledu ništa ne može umaći. Stigao je šampanajc, nadravili smo. Ja onako pomalo stidljivo. Ne smem previše da se nadam i radujem, znam iz iskusta,to je opasno, to boli. Al, njemu ni to nije promaklo rekao je:
“Čega se toliko plašiš? Još uvek si u lancima svojih strahova vezana. Zar nisi naučila da je strah suprotan veri? Kolika je vera tvoja ako te stalno proganjaju strahovi? Ne boj se nikoga i ničega. Veruj i živi!” Onda je pričao o svojim posloima, mene to nije zanimalo ali sam volela da slušam njegov glas. Opijena šapmanjcem u svojim mislima sam zamišljala nas dvoje, sebe u njegovom zarljaju negde daleko u nekoj sobi kraj mora. Neka sada moje misli čita, neka zaviri u moje srce i vidi ima li ljubavi u njemu? On na tren zastade, pomilova me po obrazu i moje usne poljubi. Oh, slatkog li sna iz kojeg ne želim buđenje. Nakon nekog vremena morali smo se rastati. Rekao je:
“Zvaću te!” Ja upitah:
“Kada?”
“Kada u tvom srcu bude bilo malo više
“Kada?”
“Kada u tvom srcu bude bilo malo više topline i ljubavi…” Bio je njegov odgovor. Htedoh da mu kažem:
“Ti si moja ljubav! Ti si moje sunce koje me greje. Kada nisi kraj mene ja postajem hladna i mračna. Ne idi, ne ostavljaj me.” Ali on to već zna sigurno. Zato je tako siguran i pun sebe.
Krenuh zahvalnost da praktikujem. Zadovoljna sa ružom uputih se kući i zahvalih se Bogu za savršen dan. Za poklon sam dobila poljubac, šampanjac, ružu i zrno mudrosti. I sve je bilo od srca i iskreno, ima li lepšeg poklona od tog? Pitam se, dok plamičak nade veru u ljubav rasplamsava.
Autor : Dragana Miljković
RSS