-Mati, mati, usnio sam jedan san! – obrati se Drago Jare Ruži na uranak.
-Ako si sanj’o da voziš kamion po Evropi, dajem ti dozvolu da pričaš dalje, a ako nisi prođi me se!
-U ovoj kući je najbolje šutat’ i…
Ruža je izašla da nahrani kokoši. Jare je vadio motanu cigaretu iz one najlonske kesice u kakve danas domaći motaroši po selu naglavačke pakuju cigarete da im duhan ne ispadne iz bijele, okrugle utrobe i prinosio je pažljivo ustima kao da je šugava. Žena se uvijek dere zbog komadića zlatnog duhana koji ostaju iza Jareta gdje god sjede, a jednom se desilo za kafom da se žiga naprosto odlijepila od motane cigare pa pala na stoljnjak i to je u Jurkovića kući na sabahu napravilo svađu.
-Što pušiš kad ne znaš da pušiš? – dreknula je Mara.
-Popušio sam ja, ženo, da izvineš…
-I ja sam, al’ bez otog da izvineš čim sam se udala za tebe.
-Nađi boljeg ako đe ima…
-I nek nađe – dreknu Ruža – i nek ga ovde dovede, a ti put pod noge!
-Povazdan pušiš, a još ti k’o srednjoškolcu žige ispadaju… – ubaci se otac Tunjo.
-Ove motane… – pokuša Jare popeglati stvar.
-Auuuu, on bi ba, Tunjo, pravije… – dodade Ruža.
-Nek legne, zatvori oči, možda ih usni.
-Il’ nek ode voziti…
I ovo jutro je mirisalo na slične dijaloge, a nakon onako čudnog sna Jaretu se nije dalo raspravljati sa ukućanima. Juče je malo popio, ali samo malo, tek toliko da sebi osigura miran san, premda na njega utiče pun mjesec. Kad ono u snu na Jaretu habit, smeđi, onakav kakav paroci u serijama nose. Pivski mu stomačić istaknut kordom koja visi na lijevo. Pogleda se u ogledalo i vidje pravog, pravcatog fratra. Sve mu strano, samo lice njegovo. Obazre se oko sebe, sve sami kipovi oko njega. Pozn’o je među njima svetog Antu Padovanskog – čudotvorca. U blizini Jaretove kuće bila je kapelica tog svetca, a Jare je uvijek kukao radi toga zato što mu se dva puta godišnje na užinu uvale ljudi s mise. Izbi mi Sveti Anto najbolje zalogaje gužnjare iz usta – kukao je i u junu i u januaru. Učini mu se da mu svetac namiguje. Poče dirati ono haljinče i pomisli – ko bi reko da ću kad ja, Drago Jurković – muškarac u pravom smislu te riječi, obuć’ suknju, avaj haljinicu, pa makar i fratarsku, i taki ić’ među narod, gluvo bilo. Okrenu leđa onim kipovima i zaputi se napolje, kad tamo taze automobil – dacia. Ključ visi na lijevom retrovizoru, istina živa, a na ključu previsak – drveni križ. Jare se pokušava prisjetiti Očenaša, al’ jezik ne sarađuje. Probudi ga galama – pustio se Merkelovicin ker i ščamb’o Ilincinu kokoš. Razmišljao je sjedeći uz veliku šolju kafe o onome što je usnio.
-Sanjati križ znači teret. – prošapta zabrinuto.
-Teret, teret nego šta, raspoređen u dvije šlepe… – bocnu ga žena.
-A bude tu i pretovara, zavisi koliki si križ sanj’o… – dodaje Tunjo koji uđe nakon snahe u kuhinju.
-Pretovar se ekstra plaća… – uaci se žena.
Jare ustade, zgrabi onu šolju frtaljušu i ode u dnevnu sobu. Ugleda Mirka kako sa ženom sjeda u auto i pade mu na pamet jedna sitnica na koju je gotovo čitavo selo u mozgu zametnulo – Mirkov sin je nekad išao u paroke. Poslao ga vispreni Mirko u sjemenište da izbjegne rov i zapad koji nije mazio izbjeglice. Vidio je Jare da on u šupi na tavanu čuva u sanduku – sehari, još uvijek kafeno haljinče sa onom štranjgom što ide oko struka. Vrata šupe su se otvarala tako što ih prvo povučeš prema sebi pa ih onda naglo odgurneš. Kafu je popio brzinski, a preletjelo je malo preko ruba šolje i završilo na pidžami. Uvuk’o se k’o guja u onu šupu i posudio haljinče. I nije nikakvo čudo – pomisli – da sam baš sad, za vrijeme blagoslova domova, usnio nako profitabilan san, a i svetac mi namignuo, i to ne bilo koji svetac, već čudotvorac, a to nije mala stvar.
Preko planine, nekih dvadesetak kilometara, bilo je selo, geografski razdijeljeno u tri cjeline koje su pune zaseoka. Svaka cjelina je od druge bila udaljena, brat bratu, četrdeset i pet minuta hoda – mladalačkog, pa se tamošnji parok, strogi starac koji je odbijao sve moderno i koga su mnogi mrzili, nakon nove godine raspoređivao tako da raspolovi cjelinu na dva jednaka broja kuća i škropi po rasporedu ta dva dana nakon čega bi isto uradio i sa preostale dvije cjeline. Kod njega nije bilo odstupanja, a u pratnji mu je išao gluhonijemi Toma kojeg fratar nije mogao ni razumjeti kada stane mlatarati rukama, ali bio mu je drag jer nema sposobnost govora pa samim tim ni mogućnost pametovanja i prepričavanja fratarskije stvari po selu. Jare je ove stvari saletio prošle godine kada mu se jedna Eva, inače, dijasporaš lake ruke, požalila na paroka koji ni mobitela nema pa ga možeš dobiti samo ako zoveš u kućar između pet i sedam poslije podne, a njoj trebao samo krsni list. Jedino što je Jare sad trebao uraditi bilo je nazvati župni ured u navedeno vrijeme, ispitati velečasnog kad je blagoslov domova po rasporedu, ko ide s njim, pokušati uzeti broj mobitela da provjeri da li se župnik još uvijek oslanja na onu nisam ovca da za mnom zvoni kad kud idem i s tim informacijama napraviti plan. Trebao mu je neko da ide s njim – neko kome poštenje i nije jača strana, neko poput Sulje koji je svakako pristao čim je čuo riječ pare bez znoja bez obzira na to što su mu odnosi sa Jaretom bili malo zahladnili u zadnje vrijeme. I sad su trebali riješiti još jednu sitnicu – auto, jer koji se to još parok voza u golfu dvojci? Nekako je Suljo nagovorio svog komšiju Berina da mu iznajmi auto na jedan dan iako to nije praksa rent-a-car agencija. Jare je dvije večeri prije napravio župnu stranicu na facebook-u i obavijestio ljude veče prije da je stari parok, fra Mladen, dobio pojačanje pa se odstupa od prvobitnog plana škropljenja domova. Ovo se pročulo pa su ga ljudi dočekali ujutro u devet, sa novcem, križom i svetom vodicom u koju je bila umočena grančica jele. Jare je obavljao posao župnika savršeno, upisivao u teku A4 formata kao pravi parok koliko je ko dao, koliko ima članova porodice, ko gdje radi i sve one generalije koje paroci upisuju kad škrope kuću. Rekao je da će fra Mladen u crkvi dijeliti sličice i kalendare jer ga ne uspjedoše uhvatiti jutros radi toga. Nakon što su obišli deset kuća, džepovi su im bili teži za devesto trideset i pet maraka i deset kilograma mesa i kobasica, svinjetine, koje Sulji vjera ne dozvoljava da jede. Taman da namirim ono što je buraz sa onom svojom švapskom opajdarom požder’o – pomisli Jare. U jedanaestoj su kući ručali, a nakon toga nastavili sa redovnim aktivnostima. Novac dijele na jednake dijelove, a svo vrijeme tokom škropljenja su imali na glavama kape sa kukuljicama – snijeg koji je padao im je išao u prilog, i naočale sa crnim, debelim okvirima koji su njihovim okruglim licima davali nekakav četvrtasti izgled i koje bi zamaglile čim uđu u toplu prostoriju. Oni su to rješavali tako da naočale stave tek pred kućnim vratima.
Kad je najslađe, ti prekini – šapnu Jaretu sjećanje na Rupija – vlasnika kafane, ratnog profitera i kockara, koji je tu rečenicu stalno ponavljao kada se napije. Jare se i kockao sa slobodom pa malo prije tri sata poslije podne odluči on da će to biti posljednja kuća danas. Suljo se opirao, ali cifra koja mu ostane nakon polovljenja ga ometala u daljnjoj raspravi. Skupili su svega dvije hiljade osamsto dvadeset i pet maraka. Kad se odbije rashod od 100 KM za auto, Jare shvati da će onih hiljadu tristo maraka rasporediti tako da pokrije sudske troškove, registraciju golfa dvojke koja ga mučila više nego išta jer je on bez auta k’o riba na suvom, a ostatkom će pluća častiti original cigarama i želudac heinekenom koji je zlatan kao Brankina kosa. Branka – Jaretova velika ljubav i ljuta rana koja nikako da zaraste. Zanesen tim mislima uđe u kuću u obući – kako to inače rade samo paroci pri škropljenju kuća, a Mara dreknu.
-Vidi ga, k’o parok, ulazi u obući, a ti Maro peri. Mrš napolje s tepiha, peksine jedan!
Eto šta ti je čovjek, najsavršenija Božija kreacija koja iz svakog iskustva ponese neku lošu naviku. – pomisli Jare, pomazi pun džep i ode da sakrije novac.
RSS