“Ko smisao života nije tražio taj nije živio. Ali koga je tražio taj nikad nije bio dovoljno srećan”
Na današnji dan 1943. godine u Geri, Indijana (SAD) umro je Jovan Ducic. Bio je srpski i jugoslovenski pisac, pjesnik i diplomata. Jedan je od najznačajnijih pjesnika srpskog modernizma i najznačajniji liričar.
Prvu zbirku pjesama objavio je 1901.godine u izdanju mostarske Zore zatim drugu u Beogradu u izdanju Srpske književne zadruge.
Pisao je dosta u prozi i nekoliko literarnih radova i eseja.
Njegovi najpoznatiji pesnički ciklusi su :Carski soneti, Dubrovački soneti, Jadranski soneti, Jutarnje pjesme, Pjesme ljubavi i smrti.
Pisao je ljubavne, elegične i rodoljubive pjesme, Putopise,Studije o piscima, knjige eseja Blago cara Radovana.
Rođen je 15.2. 1874. godine u Trebinju.
PESMA ŽENI
Ti si moj trenutak, i moj sen, i sjajna
moja reč u šumu; moj korak i bludnja;
samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost, neka
tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo – stvorili smo sami.
Jovan Dučić
RSS