Milana Janjičić je rođena 4. aprila 1999. godine u Vrbasu. Završila je osnovnu školu “Vuk Karadžić” u Srbobranu kao i srednju školu “Svetozar Miletić” u Srbobranu. Gimnazija – opšti smer. Od malih nogu želi da upiše književnost jer ju je majka kao manju učila da čita, i gleda dokumentarne filmove o piscima. Većina njih imala je bolne priče na ovaj ili onaj način, i kroz te priče, stihove i prozu, naučila je mnogo o ljudima, osećanjima i životu. Pesnička je duša, vizionar kao i svi oni, ali kako kaže slabija na delu. Međutim, trudi se i daje sve od sebe da najboljim mogućim rečima iskaže ono što oseća i o čemu razmišlja, a najviše iznese i podeli svoju bol sa drugima i time takne tuđa srca. Pokaže im da poezija uči, a najviše od svega leči kao što bi rekao Jovan Jovanović Zmaj: “Gde je bola, gde je jada – pesma snaži.” Jednog dana bi volela da postane knjiga, tj. da napiše knjigu. Jer kako kaže prolazna je kao i svi ljudi na ovom svetu, ali ono što napišemo, ne prolazi. Uvek će se naći negde daleko u nekoj biblioteci knjiga koju će neko pročitati.
Pesme je počela da piše još u srednjoj školi, ali ih nije objavljivala u javnost. Međutim, prevazišla je strah zahvaljujući jednom divnom momku kome je posvetila pesmu Njemu za nju jedna od najznačajnijih njenih pesama. Ne voli o sebi da priča, pa za kraj može da se opiše kroz stihove Sergeja Jesenjina: “Ko sam? Šta sam? Samo sanjalica kome oko ispi magle let, i svoj život uzgred, tužna lica, ja proživeh uz ostali svet.”
Trenutno živi u Srbobranu, mestu blizu Novog Sada.
Talisman
Zaštiti me od uroka i zla,
zađi u dubine u koje još niko zašao nije,
uđi u srca, čitaj im misli.
U zemlju mrtvih se spusti,
pitaj ih za tajne neotkrivene nama,
pitaj ih kome se mole i da li ih rane
tamo dole bole.
Hvataj snove koji putuju iznad naših glava,
ali ne samo kada se spava.
Snove koje sanjaju budni,
mogu biti opasni i zadivljujući.
Tamo iza mraka krije se velika tajna,
ja je ne poznajem.
Sve su to putevi kojima ne mogu proći,
ornamenti mistike nalaze se po njima.
Moja noga kročiti ne može,
ali ti imaš moju dušu
i nosi je tamo.
Ona će osetiti sve, znaće
i tkaće pesme lepše od jutarnje rose.
Ali, pazi da je na tom putu ne izgubiš.
Njemu
Posvećeno Aleksandru M.
Razumem tvoje odlaske,
tumačim tvoju misao po tvom licu.
Kada u očima drugih tvoja svetlost nestane
u mojima tada sija još jače.
U očima mojim ti si svitac.
Jer samo ja znam šta u sebi nosiš.
Moj prekor i suvišna pitanja
odraz su moje ljubavi.
Zbog tebe sam se među ljude spustila,
pustila da me vreme gazi.
Tvoja ljubav me je u isto vreme krunisala i
razapela.
Jedino tebi sam dopustila da vidiš moje
rane dok isceljujem tvoje.
Naše rane su duboke i teške, istinite.
Ali, gledamo se pravo u oči.
Bez očiju tvojih slepa bi postala.
Moja duša drži tvoje sidro da brod ne
potone i na dnu se nađe,
u tebi vidim nadu i beznađe.
Košmarna zima pred nama stoji,
decembar svoje pahulje šalje,
ali majske topline vuku nas dalje.
Ako uspemo da pomirimo decembar
s majem, ja ću znati da u tebi još trajem.
Ništa nije za veke vekova sem ljubavi
to znaš, jedino smrt može doći po nas.
Zato se sakrij u mene, ja ću se u tebe skriti
i nikakve patnje za nas neće biti.
Ti samo budi uz mene.
Kada odeš
Vetar ti raznosi lik i
jedino senka tvoja još pored mene stoji.
Eho prenosi poslednje reči
koje nestaju u daljini i rasipaju se
po čitavom svemiru.
Sunce zracima budi u meni
poslednji dodir tvojih ruku,
ali bez topline.
Sve mi je oduzeto.
Niko ne zna da opstajem snagom
koju nosim u sebi,
snagom neiscrpne ljubavi i
šapatom tvojih reči koje se
izgube u minulom snu,
a ja ih oživim
iako znam da su laž
jer potrebna je ogromna snaga
da jedna žena može tebe da voli.
Kada te izdaju oni koje voliš
Šta se desi kada te izdaju oni koje voliš?
Srce se slomi, telo zaboli, glas postane
nem.
Sunčevi zraci tada te peku, a reči
kao mač seku.
Osećaš se kao ranjeni lav koji
među hijenama strada, al’ ne dozvoljava
sebi da pada.
Nemoj ni ti da padneš, krunu na glavu vrati.
Ne sveti se, ne želi zlo sve će to karma da vrati.
Kada se najmanje nadaju i
kada najmanje budu hteli,
prokleće dan kada su Izdaju sreli.
Uzeće im sve što bude mogla,
sve ono za šta su se molili Bogu,
al’ znaće, u sebi znaće
da ti ništa više ne mogu!
Prijatelj
Hodaš pokraj mene kada svet obuzme
tama,
kada sam sama.
Suze, đerdani moji, padaju dole,
ali ti ne daš da me bole.
U srcu sve se slama
i nema više plama.
Dodirom tvojim nežnim,
ne daš mi da pred patnjom bežim.
Stojimo zajedno kada kiša pada
i kada sunce sja,
pa i kad zvezde prašinu svoju spuštaju dole,
tvoje se ruke za mene mole.
Najčistija radost si moja,
ja sam senka tvoja.
Pratim te gde god pošao,
kroz vatru i vodu,
pa i kad svi od tebe odu.
RSS