
Neki dan čekam autobus na jednoj od najprometnijih autobuskih stanica u Tuzli. Na hladnoj, metalnoj klupi koja je pričvršćena za staklenu konstrukciju sjede majka i sin. Sin ima nekih dvadesetak godina i Downov sindrom. U jednoj ruci drži kesicu Ibn Sina apoteke punu kutija lijekova, a u lijevoj kiflu. Njegova mi majka zaiska upaljač koji nisam imala, pa se tako upustimo u razgovor. Iz razgovora saznajem da momak ima više oboljenja od kojih i problem sa proširenim venama na nogama koje su jako bolne, neka vena blizu srca mu je sužena, a pluća su mu fibrozna pa se, kako majka reče, brzo umara. Utom stiže pod staklenu konstrukciju jedna trudnica u poodmakloj trudnoći. Čim je sin vidje brže bolje ustade i reče:”Hoćete l’ sjest’?”
Trudnica uputi momku ljubazan osmijeh i reče:”Hvala ti, ne treba. Sad će otac doći po mene, evo samo što nije.” I čim ona ovo izgovori, zaustavi se automobil u kojem je njen otac. Mahala je momku iz auta, a i on je uzvraćao mahanje.
– Dobro da su došla kola po nju – izusti momak tihano i spokojno majci – jesi vidjela da je njena kesa iz apoteke duplo veća nego moja?
I na kraju krajeva, nema tih suženja, proširenja ni veličina apotekarskih vrećica koje mogu zasjeniti jedinu veličinu koja se pika u životu – veličinu duše koja je spremna da saosjeća sa drugima.
Autor: Ivona Grgić
RSS