Prestale smo da igramo lastiš ispred zgrade. Kratke cicane haljine sa mašnama bile su spakovane u kutije za na tavan zajedno sa raznobojnim salvetama i slikama pevača i glumaca.
Sedele smo šćućurene na klupici ispred kapije sa knjigama ljubavnih pesama u rukama.
Išao sam na trg cveća
I kupio sam cveće
Za tebe Ljubavi moja…
Tog leta smo upisale gimnaziju.
Avgust je već bio na izmaku kad se na kapiji pojavio moj brat sa tri mlada Čeha. Crvenu škodu su parkirali u ulici. Moj brat, student i avangarda ove kuće objasnio nam je :
„Momci su bili u Makarskoj u studentskom odmaralištu. Pri povratku kući čuli su vest o zatvorenim granicama. Video sam ih na novobeogradskom parkingu kako se bespomoćno okreću ne znajući gde će.-
Radio je već bio uključen i mi smo čuli vesti. SSSR je izvršio invaziju na Čehoslovačku.
Moj otac ih je srdačno pozvao unutra.
„Govorio sam ja: Česi, uzmite se u pamet. Ne može mrav na Golijata!
Mladići su zbunjeno gledali. Moja majka je stajala zatečena. Bratu je očima slala znake da je frižider prazan, da je vreme zimnice i novih udžbenika !
„Izvolite momci“ rekla je kratko.
Ja sam stajala po strani i ispod obrva posmatrala Čehe. Bili su mladi. Kosa im je bila tršava i izbeljena od soli i sunca, ličili su na dečake.I pored boravka na moru koža im je bila providna i svetla sa blagim bakarnim odsjajem. Stidljivo su seli na kauč.
Posle prvog iznenadjenja moja majka se pribrala. Užurbano je ušla u kuhinju odakle se uskoro začulo zveckanje posuđa. Nedugo zatim sedeli smo u našoj kuhinji za velikim stolom. Majka je gurala pred momke vruće uštipke, salatu od tek ispečenih paprika i kiselo mleko koje je sama spremila.
Milovala ih je nežno po glavi (jadna im majka) . Otac ih je tešio na svoj način.
-Nemaš šta da brineš! Rus je to! Ima da traje nekoliko dana!-
Udario je dlanom o dlan. -I gotova stvar!-
Oni su bojažljivo klimali glavom. Pokušavali su da usta prepuna uštipaka razvuku u osmeh.
Moj brat je ćutao nadmeno. Izraz lica je govorio kako on malo bolje poznaje stvar i da to neće baš tako ići. Uostalom, on je već neko vreme bio uključen u turbulentna studentska zbivanja. Ja sam mu na tavanu pomagala (da ne znaju mama i tata) u farbanju bedža Slobodni univerzitet.
Poređali smo se ispred televizora. Usplahireni reporter uživo je prenosio događaj. Iza njega su u koloni prolazili tenkovi sa ruskim zastavama. Ali to nije bio film.
Otac je sa češkim pivom u rukama (poklon od čeških dečaka) salutirao Rusima. Majka je kršila ruke. Moj brat nas je umirivao da čuje šta kažu vesti. Momci su sedeli na kauču .Sa lica im nije silazio osmeh, ali osećala sam da su iznutra bili uplašeni i tužni.
Na radiju su posle dva dana objavili da se granice sporadično otvaraju.Stajali smo na kapiji i opraštali se kao da pratimo rođake za Ameriku. Moja majka je brisala oči, ljubila ih svu trojicu u kosu. Otac je svojim snažnim basom nadglasavao sve, dajući im uputstva kako da izadju iz grada.
Crvena škoda legla je pod teretom. Kutija od cipela bila je puna kiflica sa džemom. Preko putnih torbi ugurana je gajbica sa kruškama (otac se lično peo na drvo da dohvati one prve, zarudele od sunca). Slatko od belih trešanja nežno se ušuškalo u peškire za plažu, još uvek mokre i pune peska..Činiju sa vrućom zeljanicom stavili su na zadnje sedište (da bude pri ruci).
Brat je samo klimnuo glavom.- Vidimo se u boljim vremenima.-
Jedan od njih, Pavel me je pogledao. Sve se u meni pomerilo, bila sam rastvorena u molekule .
Poljubio mi je ruku, tako nežno, tako muški, tako viteški da sam odmah znala kad ode i nikad ga više ne vidim, sve moje želje, ni sve moje nade neće biti dovoljni da ga zaboravim.
Autor : Radmila Vojinović
RSS