Pticama našim
Pusti me iz kaveza molim te
Da bar jednom poletim onako
kako je dao Bog
Da ne živim više međ žice
Da utolim čežnju srca svog
Pusti, pusti međ drveće, međ zvezde
Pusti međ druge ptice
Što gledam oduvek kroz rešetke ove
Dok je bolan iz grudi uzdah
Pusti, molim te, svet me zove
Pusti, pre no što postanem prah
Znam da sam ti draga i mila
Znam da sam vam svima ko rod
Nikad gladna ni žedna bila
Al meni dom je nebeski svod
Kako da te sada pustim
Kako, kad znaš da nećeš se snaći
Međ svim tim zelenilom, drvećem gustim
Samo ćeš svoju patnju pronaći
Nisi ti navikla na guste grane
Za svakom te opasnost vreba
a sama, bez ruku što te hrane
Koje ti pripreme sve što ti treba
Znam ja da napolju neću dugo
Brzo ću da okončam tamo
Al želja mi ništa nije drugo
Do da u nebo poletim samo
Život mam je ovaj jedan
Dat kao najlepši san
I jedino može ostati vredan
Ako ga živiš dostojan
Nebojša Brka Stanojković
RSS