RAM ZA PORTRET ZDRAVKA SAVIĆA

Čovjeku je najveći uspjeh kad vidi da je odradio posao koji daje rezultate. Više od tri decenije sabira rezultate svog rada, ponosan što pripada ovom kolektivu.

-Fabriku osjećam kao svoju kuću, čak možda i više od toga. Nikad mi nije bilo teško raditi. Bilo je svakakvih vremena. I dobrih i loših trenutaka, kao na filmskoj traci smjenjivali su se događaji. Ipak, mora se biti zadovoljno. I srećno, naravno – izgovara, skoro u jednom dahu, sa prepoznatljivim osmjehom, Zdravko Savić, poslovođa u Ekonomatu, čovjek koga skoro svi u fabrici poznaju, kad god ga sretnemo raspoložen za „čašicu razgovora“, prijatan i druželjubiv susret.

Uvijek u pokretu, po cijelom fabričkom krugu dnevno, kaže, „naniže“ i do 15 kilometara hodanja, jer sa svojom malobrojnom ekipom od osam radnika valja brinuti o kompleksu od oko 25 hektara zelenih površina.

-Širok je spektar poslova, od održavanja vodovodne i kanalizacione mreže, do čišćenja kruga, saobraćajnica i odvoza smeća. Imamo skromne, ali vrijedne radnike u grupi. Bez pogovora svaki posao se izvršava – kazuje Savić, navodeći da posao ne trpi ni zbog činjenice da su na ovim poslovima uglavnom angažovani invalidi. I on sam pripada toj kategoriji.

Iz proteklog rata na ovim prostorima izašao je sa vidnim oštećenjem na desnoj nozi, dok je 2008. godine, u fabričkoj stolarskoj radionici, zadobio povredu na dva prsta desne šake. Invalid rada je 50 odsto.

Taj hendikep hrabro nosi i nastoji da se ne osjeti u poslu. Svojevremeno je, nakon oporavka od povrede na radnom mjestu, jedno vrijeme radio kao administrativni referent u Ekonomatu, a potom na podjeli hrane u fabričkom restoranu, te kao garderober.

Posljednjih pet godina je poslovođa u grupi za održavanje vodovodne i kanalizacione mreže i hortikulture.

Zdravko kaže da su nedavno imali problema sa vodovodnom i kanalizacionom mrežom u fabričkom krugu. Na pojedinim mjestima, a posebno kod zgrade Transporta, došlo je do začepljenja taložnika, tako da je vodovodni i kanalizacioni sistem bio paralisan na tom dijelu. Kako cisterna „kanal džet“, koja služi za otklanjanje ovih kvarova, nije u funkciji, Zdravko je, zahvaljujući svom umijeću, sa improvizovanim sredstvima, za veoma kratko vrijeme, uspio da očisti nekoliko šahti i sve taložnike na ovom prostoru dovede u funkciju.

-Malo volje i snalažljivosti, tako da smo riješili i ovaj problem – reći će skromno Savić.

Zdravko živi u Loznici, gdje je prije par godina riješio i stambeno pitanje. Zajedno sa bratom Srbom, takođe dugogodišnjim radnikom fabrike, slične životne sudbine.

Kad treba kupiti lijek, dopunu za mobilni telefon ili neke druge potrepštine, koje su jeftinije na desnoj obali Drine, u susjednoj Srbiji, Zdravko je na usluzi mnogim radnicima fabrike. Još se nije desilo da nekom od njih nije izašao u susret.

-Drago mi je da mogu ljudima pomoći. Moje malo angažovanje, nekome znači puno. To činim od srca, iz zadovoljstva.

Imalo bi se još mnogo toga dodati u ram za portret Zdravka Savića, čovjeka koji je svaki dan ovdje pored nas..