DAJ, STANI NA ČAS
Piše Mariana Kunbar Selma
U prepunom autobusu stajala sam tik uz devojku koja je na svojim slabašnim leđima nosila pretešku torbu i stalno se vrpoljila od težine tereta .
Odjednom, čovek koji je sedeo na sedištu preko puta je ustao i počeo se gurati prema izlazu
“Sedi dušo, “rekla sam majčinskim glasom , ” Teška ti je ta torba ”
” Ne , taman posla” reče devojka,( imala je oko dvadeset godina) “Sedite vi ,vi ste stari ”
Trgla sam se iznenađeno na reč STARA i spustila se umorno na sedište . Devojka koja kao da mi je čitala misli, pogleda me s poštovanjem:” Izvinite nisam htela”
“Ma ništa dušo moja , daj mi bar torbu da ti pridržim …”
Taj događaj u autobusu pratio me celi dan . Nikada nisam razmišljala o sebi kao o staroj osobi , naprotiv još uvek sam rado nosila džins, redovno mazala nokte, radila najmanje za troje, trčala na posao pa kući, i sve to uz puno elana i najlepši osmeh .
Kući sam se ozbiljno pogledala u ogledalu i nisam bila iznenađena osobom koja me gledala s druge strane . Znala sam tačno ko sam i kako izgledam. A šta je ta devojka imala što bih ja poželela za sebe? Ne bih menjala ovo nekoliko sitnih bora ispod očiju za ravan i uvučen stomak mada sam vodila računa o sebi , jela umereno, redovno vežbala, puno hodala i izgledala baš kao prava, pravcata žena u najboljim godinama iako sam se bližila pedesetoj …
A onda sam pomislila, da je starost dar. Setila sam se nekih dragih ljudi koji su napustili ovaj svet pre nego što su uživali u lepoti koja dolazi sa starenjem.
Poželela sam da mogu ostariti još i još i dočekati i onu drugu duboku starost, onu kada postajemo mudriji i slobodniji i radimo puno toga što u mladosti nismo smeli ili prosto nismo imali vremena, čekajući da deca odrastu, da završimo kuću, promenimo namešaj, kupimo novi auto .
A mora da je jako lepo živeti bez svih tih obaveza .Ne ustajati rano, ne trčati na posao već razmišljati o gajenju cveća. Ostajati na komjuteru do 4 ujutru, slušati muziku glasno i pravdavati se gluvoćom, oblačiti se ekstravagntno , suknju preko pantalona i šetati ponosno u šortsu sa štapom, pa neka gleda ko hoće. Ostareće i oni jednom ako budu imali sreće.
Da, sad sam sigurna,starost je dar i privilegija.
Znam da neću živeti večno, ali dok sam ovde, želim živeti po mojim zakonima i pravilima moga srca. Ne želim žaliti za onim što nije bilo, i ne želim se brinuti o tome šta će biti . U vremenu koje dolazi voleću život kao i do danas, davaću celu sebe u svemu što radim, boriću se za ono do čega mi je stalo čak i onda kada ne budu nikakve šanse … a ostalo, ostalo ću ostaviti Bogu…
Možda jednom moja zlatna kosa pređe u srebrnu, ali sjaj u očima mi to neće pomutiti . Ni skinuti mi osmeh čak i onda kada je najteže, kada me život šamara , jer i patnja daje snagu da rastemo .
Eto, draga moja mlada devojko iz autobusa, nisam ja stara , ja samo još uvek rastem, baš kao i ti …
RSS