A sada malo opširnije iz autorovog pera o sebi…
MOJA KAO NEKA BIOGRAFIJA
Bilo je to u ludoj zemlji Srbiji …
11 oktobra 1957 u 4 sata ujutro moja majka je dobila trudove. Padala je nevidljiva plava kiša.
Želeo sam da izađem napolje. Od samog početka sam negde žurio.
Izašao sam iz majke naopako. Umesto glavom, nogama. Zato sam kasnije mnogo voleo da hodam, lutam bez cilja.
Majka mi se nije obradovala. Želela je ćerku. Otac nije bio tu. Bio je u kafani. Čak je u moju matičnu knjigu rođenih bio upisan pod drugim imenom, sličnim njegovom.
Zato čitavog života nisam osećao da imam oca. On u stvari nikad i nije bio tu.
Dolazio je kući uvek samo kad se napije.
Živeli smo u potkrovlju jedne kuće, kojoj je nedostajao deo krova. Kad je padala kiša, u sobi je bila poplava. Majka je nas decu pokrivala ćebetom po glavi, da nam pacovi ne pojedu uši. Zato sam se kasnije strašno plašio mraka.
Majka nije imala šećer da mi stavi u mleko, pa je sipala sok iz slatka od kupina. Od toga potiče moja životna ljubav prema slatku od kupina.
Oduvek sam crtao. Parčetom olovke, po papirima i kartonima koje bih našao u kući.
U školi su učitelji, nastavnici, profesori uzimali moje crteže za izložbe, kačili po zidovima i hodnicima škole, nosili svojim kućama …
Samo moji roditelji nisu nikad moj crtež okačili o zid naše sobe.
Otac je bio vojni penzioner i alkoholičar. Majka je često boravila po bolnicama zbog raznih, čudnih bolesti. Mi deca smo odrastali na ulici.
Tu sam nučio da se borim. I da gubim.
Dok sam skitao po ulici i tuđim dvorištima, stalno su mi u glavi zvučale neke nepoznate simfonije. Jednom prilikom sam sanjao čudan pejzaž i magičnu muziku koja me vukla k njemu u daljinu. Mislim da je to bio neki drugi život, u koji bih otišao, da se nisam probudio.
Želeo sam da idem u muzičku školu, da sviram flautu. Njen zvuk me opčinio. Ali škola je bila u drugom gradu, i roditelji nisu hteli da plaćaju moje školovanje.
Dugo sam skupljao sitan novac i krio ga od oca. Kupio sam usnu harmoniku, hodao ulicama i svirao. Mislili su da sam lud, pa sam često dobijao batine od drugih dečaka.
Upisao sam umetničku školu. Hteo sam da budem slikar. Uvek sam imao samo tri tube osnovnih boja i dve raščupane četke. Ipak, moje slike su uvek bile bolje od onih koji su imali sve.
Tada sam dobio prvu i poslednju gitaru u mom životu. Običnu, crvenu. Bio sam veoma talentovan, ali previše emotivan. Ljudi su me zloupotrebljavali. Koristili kao gramofon. U druboks su se, ipak, ubacivale pare, a oni su hteli da im uvek sviram besplatno. Maltretirali su me s tim, pa sam na kraju polomio gitaru i prestao da sviram i pevam.
Posle srednje škole želeo sam da upišem likovnu akademiju. Ali moje roditelje to nije interesovalo.
Prestao sam da crtam i slikam. Radio sam fizičke poslove i počeo mnogo da pijem.
Jednog dana sam se posvađao s ocem i napustio roditeljski dom. Oišao sam za uvek u drugi grad kod svoje devojke.
Tu sam nacrtao prvu tablu stripa. Onda su usledile karikature, ilustracije, plakati …
Urednici su rado objavljivali moje crteže. Jedva su čekali da se otreznim, uradim i donesem im nešto novo. I tresnnem na urednički sto.
To su bili moji počeci.
Kasnije sam se bavio satirom, stripom, karikaturom, ilustracijom, mail artom … radio plakate i panoe za lokalno pozorište, bio novinar, kolumnista …
Crteži su mi objavljeni u : U – Direct (Chicago), Dream Magazine (Nevada City), Farago (USA), Kairan (Osaka, Japan), Gold Dust (London) Homelless Diamonds (London) Obsolete (New York), Andromeda Quarterly (Pitsburg, Pensilvania), Pouet Caffe (Montreal, Canada), … Moji fanzini su uspešno prodati u u prodavnici za altenativna izdanja, izdavača “Sticky, (Melburn, Australija) …
Dugo godina sam se bavio Mail – artom, dok se nisam setio da pošaljem svoje crteže i u neki časopis.
Sigurno da sam mogao i više, ali nisam znao engleski jezik, pa sam se dopisivao crtežima a i nisam mnogo mario za neku karijeru.
Uvek sam imao višak raznih talenata, a manjak para. A i to para što bih zaradio nisam ulagao u karijeru, nego trošio u kafani.
Danas ilustrujem Gold Dust magazin iz Londona (u kojem sam stalni član redakcije) i knjige, pišem kratke priče i pesme, primljen sam u BTS izdavačku kuću iz Šefilda, kao stalni član, a u istoimenom časopisu -godišnjaku, prdstavljen sam na najvećem broju strana, sa crtežima, fotografijama, pričom i pesmom. Šetam svog crnog psa, koji je jedne noći došao pred moja vrata i tu ostao.
Na “domaćem terenu” sam svoje priče i pesme objavio u mnoštvu časopisa, zbiki i antologija. Dugo je za nabrajanje.
Ne želim da budem slavan. Onda te svi mrze.
Želim samo da ljudi vide da i ja nešto radim, da nisam običan klošar i pijanica.
Slavko Mali
RSS