U toku je XIV po redu književni konkurs za najbolji roman godine u režiji izdavačke kuće ,,Dereta“. Tim povodom predstavljamo jedno od dve stotine stvaralačkih dostignuća iz oštre i svetske konkurencije. U pitanju je neobjavljeni roman ,,Srna u Peterhofu“, autorke i novinarke Biljane Dimčić
Bilo je to u jednoj zemlji seljaka, baš na brdovitom i trnovitom Balkanu, kada se udruže znanje i ideje za jednu ljubav, kao i za srce puno boli. Ona imaše svega dvadeset, a On negde oko desetak više. Ona je sanjala život i borila se kroz njega silovitom snagom mlade devojke i uporne duše koja je vapila za sigurnošću, a on se nadao njenoj požrtvovanoj ljubavi koja bi mu davala toplinu. Voleli su se nepojmljivo za vidljivi svet i tražili u predivnoj simfoniji susreta i razgovora. Događaji su se nizali u skladu sa vremenom u kojem su živeli, kako u Beogradu tako i u Piteru, nadomak čuvenog i istorijski važnog carstva velike Rusije. Studenti sa beogradskog univerziteta imali su ambiciju da izučavaju ruski jezik u matičnoj državi gde je bilo i najbolje provoditi duži period od nekoliko nedelja pre početka nove studijske godine. Bojana je bila drugačija među svim studentima koji su imali želju za usavršavanjem, te je tako i taj put doživljavala mnogo jače i smislenije od svojih prijatelja. Misleći o Andreju izgrađivala je svoj sistem vrednosti i požrtvovano se predavala novim saznanjima, učeći svakim danom od starijih kolega. Tražiti ljubav u ovakvom suludom i veoma površinskom svetu, bilo je u najmanju ruku rečeno, kao traganje za zlatom u močvari. Nego Bojana to još uvek nije shvatala na taj način jer se nadala nekom preokretu događaja koji neće imati oduran i težak ukus posle svih nemilih događaja koji su joj se u životu desili. Mnogo teških trenutaka je provela sama sa sobom, a možda bi joj bilo lakše da je taj teret podelila sa nekim. Ali nije.
– “Piši o bolu” – izgovorio je Andrej Hruščenko na jednom beogradskom kulturnom događaju., čitajući joj misli.
– Pisanje isceljuje i mnogo više od toga: daruje ti blagoslov u duši. – dodao je uz šapat.
Bojana Vukašinović je upoznala Andreja na tom događaju. To je bilo povodom promocije knjige u njenu čast. Nekako joj sreća nije davala da odustane od tog čoveka, iako ga je poznavala veoma malo. Razgovarali su satima o sličnim temama, ali su ti razgovori uvek bili prožeti smehom do suza….Bilo je nekako tajnovito i tajno kao u pesmi: …Ugasi svjetlo i pogledaj ulice… kako sjaje…još jedna noć, još jedan ton, zapamti prizor i nikad me ne pitaj kamo dalje….jer uuuuu….grane smo na vjetru (Darko Rundek).
…
RSS