BANJALUKA – Svoje prvo banjalučko kolo napravio sam uz pomoć prijatelja koji su radili u “Čajavcu” sada već davne 1976. godine. Tokar je uradio svoj dio posla, rezač svoj, uzajamno smo se pomagali što se tiče ostalih materijala, ležajeva. U odnosu na danas, u to vrijeme nije bilo lako napraviti kolo, jer su komponente od koji se proizvodilo bile manje dostupne, priča nam penzioner Enver Kljunić na obali Vrbasa, koji poznatim mehanizmom za hvatanje ribe, osmišljenim i napravljenim u Banjaluci, ribu lovi decenijama.
Banjalučko kolo, pored Kljunića, od zaborava čuvaju stari ribari na obalama Vrbasa, a postalo je i zvanični suvenir grada, a od kada “Čajavec” ne radi, proizvode ga privatne tokarske firme i moguće ga je kupiti u prodavnicama opreme za ribolov, po cijeni od 55 do 60 KM.
“Inače, ja sam odrastao u zgradama u blizini Vrbasa, tako da sam faktički dijete ove rijeke. Sjećam se djetinjstva, ljeskovog štapa na koji sam hvatao ribu dok nisam dobio prvi pravi štap za pecanje. To je za mene bilo ispunjenje svih snova. Mislim da sam se ponovo rodio kada sam dobio taj pravi ribolovački štap od tri metra”, prisjeća se stari ribolovac svojih početaka i navodi da, po njegovim saznanjima, mehanizam poznat kao banjalučko kolo datira iz 1938. godine, te da se sa sigurnošću ne zna ko je izradio prvo kolo.
Kada je u pitanju samo funkcionisanje mehanizma kojim se Banjaluka i njeni ribolovci diče, Kljunić pripovijeda da je osmišljeno za brze, tekuće rijeke.
“Kolo ima jednu nabu koja se odvrne, a unutra su dva ležaja. Ranijih godina je teško bilo naći kolo bez ležajeva, bilo je glomaznije, ali modernizacijom smo došli do ovog kola koje je lakše za rukovanje – kolo se pravi od laganijih materijala, brže ga je španovati i brža je kontra. Dobro je što se sve može raditi jednom rukom. Što bismo mi ribari rekli, naruku nam je i poboljšana je efikasnost samog ribolova”, kazuje Kljunić, zabacujući još jednom udicu u vodu, u nadi da će ovog puta riba da trza.
Priča ovaj zaljubljenik u Vrbas da u ovoj rijeci pomoću banjalučkog kola hvata škobalja, mrenu, klena, a da nekada naleti i koja pastrmka, ali ide pecati i na Savu, Unu, Sanu. Žali samo što još udicu nije zabacio u Drinu.
A nije bilo lako naučiti rukovati Banjalučkim kolom, potvrđuje Kljunić.
“Nekada sam hvatao ribu na rolu, jer tad mi je kolo bila nepoznanica. Kada sam učio rukovati njime, bio sam mlađi i bilo me sramota pitati druge ribolovce kako da baratam ovim mehanizmom, pa krišom sam odem na rijeku, nekada zapetljam silk, nekad otkinem, ali sam uz veliki trud i strpljenje naučio”, prisjeća se ponosno vremena kada je prije 30 godina naučio sve tajne banjalučkog mehanizma.
Na pitanje da li je banjalučko kolo otišlo u svijet, Kljunić kaže da ga ribolovci u zemljama regiona, ali i Švedskoj i Njemačkoj, rado koriste, te se prisjeća i jedne zanimljive anegdote.
“Imao sam prijatelja, kažem imao jer je preminuo prošle godine, koji je bio Banjalučanin, ali je silom prilika otišao u Ameriku, gdje je živio i radio i tamo je odnio banjalučko kolo. Kada je jednom prilikom na tamošnjem jezeru pecao, naišla je policija i kada su vidjeli kolo, htjeli su ga kazniti zato što je, prema njihovom riječima, ribu hvatao na nepoznatu spravu. Da bi se opravdao, on mi je putem interneta pokazao kolo i kada su vidjeli da je ono banjalučki brend isto kao ćevapi ili dajak čamac, prošao je bez kazne”, sa sjetom priča stari alas.
Na pitanje ima li dana kada ulova nema, kaže da su česti.
“Evo, baš ovih dana je slab ulov, jer ovako toplo vrijeme nije karakteristično za ovo doba godine i to utiče i na ribu. A imam i problema s pticama kormoranima koje desetkuju ribu. Nema više kvalitetnog ribolova kao što je bilo ranijih godina”, potvrđuje Kuljić.
Dok ribolovce, koji se polako okupljaju nedaleko od Gradskog mosta na obalama Vrbasa i pozdravljaju sa “bistro”, ostavljamo da u tišini čekaju svoj ulov, Kljunić kazuje da će banjalučko kolo opstati, da ribolovci neće dati da ono stane.
“Ako ne na Vrbasu, idemo pecati na druge rijeke. Mijenjaju se lokacije, vremenske prilike, vodostaji, ali mi se prilagođavamo i čuvamo kolo kao banjalučki brend”, zaključuje iskusni ribolovac.
RSS