Mato Pavić pjesnik je jednostavne forme. Čitanjem pjesama lako se da uočiti da je u njih utkao dio svog života. Motivi njegovih pjesama su svakodnevne situacije, društvene pojave, promišljanja o ljubavi, životu, obitelji i moralnim vrijednostima.
Navodi me na misao da zaista treba odživjeti neke faze života da bi se došlo do privilegije pisanja univerzalnih, ali i aktualnih tema punih vedrine, ljubavi i mudrosti. Duboko vezan uz svoje rodno mjesto, ljude i prirodu s kojom je odrastao, Mato Pavić ima potrebu i želju očuvati dah prošlog vremena čuvajući uspomene na sretne dane djetinjstva i način na koji su ljudi živjeli, radili, gradili, provodili svoje dane mladosti, proživljavali ljubavi i stjecali neraskidive prijateljske veze u svom rodnom selu Gornja Obodnica.
Vrijednost tvoju vrijedni ljudi čine,
Dokle god smo takvi za te nema zime.
Poznajem ti dušu, a poznam i lice,
Tihi šapat vjetra, cvrkut svake ptice.
Dotaknuo se i suvremenih tema otuđenja, egzistencije, bolesti i društvenih (ne)prilika. Svoja zapažanja i misli pretočio je u stihove obogaćene rimom. Pjesnik je uljepšao svježinom i jednostavnošću svaku svoju pjesmu i prenio inspirativne temelje na svoje čitatelje.
Recezent: Sanja Jelović, prof. hrvatskog jezika i književnosti
RSS