Juna 2019, manje od godinu dana pošto je preuzeo dužnost selektora fudbalske reprezentacije Španije, Luis Enrike najavio je da odlazi iz ličnih razloga. Kasnije je otkriveno da je njegova voljena kćerka, devetogodišnja Ksana, oboljela od raka kostiju, a njena smrt dva mjeseca kasnije objasnila je mnogo toga.
Enrike se osamio dok su se on i njegova porodica borili da se pomire s gubitkom. Otišao je sa društvenih mreža jer nije želio da dijeli osjećanja sa svima, ali je sve vrijeme održavao kontakt sa Španskom fudbalskom federacijom.
Njegovu poziciju zauzeo je dugogodišnji kolega Robert Moreno, čovjek koji je bio s njim od početka njegove trenerske karijere u Barseloni 2008. Moreno je bio njegov pomoćnik u Romi, Selti iz Viga, prvom timu Barselone i zatim Španije. Rekao je da će se povući zbog prijatelja kad god on poželi da se vrati i španski tim je vodio bez poraza u kvalifikacijama za Evro 2020.
Pet mjeseci kasnije Enrike se vratio, ali povratak na staru poziciju nije prošao glatko, posvađali su se. Enrike je vraćen na posao i odmah je otpustio Morena. Kazao je da je njegova želja da ostane na čelu i da vodi tim na Evro 2020. čin nelojalanosti.
“Moreno je vrijedno radio za ovo i vrlo je ambiciozan, što je osobina kojoj se jako divim. Međutim, vjerujem da su njegovi postupci bili nelojalni, jer ja to ne bih učinio i ne želim nikoga među članovima stručnog štaba s tim karakteristikama”, kazao je slavni Španac osjetivši da se njegov saradnik našao na suprotnoj strani.
Selektor Španije je mnogo složeniji lik nego što se može činiti. Njegov javni život, oblikovan po ponekad veoma mučnim sukobima s medijima, u potpunoj je suprotnosti s onim kako ga vide najbliži.
Život je teško pogodio Luisa Enrikea, ali on nije izgubio svoju strast ili pozitivne stavove. Kažu da gdje god je radio, izluđujući, naporni, predsezonski treninzi koje je vodio uvijek su pokazali da je najsposobniji član ekipe zapravo bio upravo on.
I kao igrač i kao trener uvijek je bio opsjednut vrhunskom kondicijom. I to ide mnogo dalje od fudbala.
On uživa u surfovanju, plivanju, dugotrajnom trčanju i dugim ciklusima vožnje strmim usponima planinskog masiva Pikos de Evropa. Završio je izazov Ajronmen u Frankfurtu 2007. (plivanje 38 kilometara, biciklizam od 189 kilometara i puni maraton).
Sljedeće godine trčao je legendarni Maraton des Sables, trku od 249 kilometara tokom šest dana u pustinji Sahara. Ali bilo bi pogrešno misliti da ova opsesija definiše njegov trenerski stil. Ona je više odraz njegovog bogatog fudbalskog obrazovanja.
Debitovao je za seniorski tim Sportinga iz Hihona 1988, a tri godine kasnije prešao je u Real Madrid. Uprkos osvajanju titule prvaka i španskog kupa u glavnom gradu, nikada nije osetio da ga vole madridski navijači ili Uprava – i tako je 1996. bez obeštećenja otišao u Barselonu. Pošto je savladao prvobitnu sumnjičavost vjernih navijača Barse, izabran je za kapitena i osvojio je dvije lige, dva kupa i Kup pobjednika evropskih kupova prije nego što se povukao 2004. Pet godina dijelio je svlačionicu s Pepom Gvardiolom, s kojim je imao posebnu vezu. Satima bi razgovarali o fudbalu i kroz njih su formirali vlastitu viziju unaprijeđenog stila zasnovanog na Barseloni Johana Krojfa.
Stil Luisa Enrikea ide uporedo s njegovom ličnošću. Prirodno napadan, takmičarski nastrojen, beskompromisan i zarazno strastven. Ima žudnju za životom i čvrsto vjeruje da u njemu treba uživati maksimalno, ali uvijek u pažljivo promišljenom okviru. On tačno zna kako želi da igra, šta očekuje od svakog pojedinca u svakoj fazi igre i kako da stvori najbolje uslove koji će osigurati da se to postigne. Njegovi timovi su odraz Enrikea kao igrača. U svom su elementu kada preuzimaju inicijativu i kontrolišu igru putem povezivanja i dodavanja, ali ipak spremni za napad na direktniji način ako postoji opcija. Više voli da agresivno pritiska na protivničkoj polovini, pokušavajući da povrati posjed što je prije moguće, ali je takođe spreman da brani jedan na jedan pozadi ako to igra zahtijeva.
On je i dalje uvijek prvi koji ujutru stiže na teren i posljednji koji odlazi popodne, a posao u reprezentaciji Španije je bio onaj o kojem je uvijek sanjao. “Crvenoj furiji” je donio red i profesionalizam, stvarajući pozitivnu dinamiku u kojoj se svi osjećaju osnaženima. Španija je na ovom Evropskom prvenstvu dogurala do četvrtfinala, a javnost je očekivala da odvede svoju zemlju do vrha. (BBC)
RSS